Dvije godine prošle su otkako je javnost ostala bez legendarnog frontmena grupe „Riblja čorba“, Bore Đorđevića, koji je preminuo nakon teške borbe s opstruktivnom bolešću pluća. Ipak, detalji o njegovim posljednjim danima i odlukama i dalje privlače veliku pažnju, a posebno pitanje sadržaja njegovog tajnog testamenta.
Kada je osjetio da mu je zdravstveno stanje ozbiljno narušeno, Bora Đorđević je u posljednjem trenutku, neposredno prije odlaska u bolnicu, odlučio da ništa ne prepusti slučaju. U strogoj tajnosti sastavio je testament, ali je o svemu unaprijed razgovarao sa suprugom i djecom, za koje je bio izuzetno vezan.
Kome je pripala imovina?
Iako su njegovi nasljednici odavno osigurani i vode vlastite živote, Bora je odlučio da sve što ima ostavi upravo njima. Ipak, rečenica koju je uputio supruzi neposredno prije hospitalizacije posebno je odjeknula:
„Oni od mene imaju sve, a ti znaš šta ti je činiti dalje ako dođe do nekih iznenadnih situacija.“
„Posthumna priznanja mi ne znače ništa“
Pored raspodjele imovine, muzičar je za života imao jasan stav o nagradama koje dolaze prekasno. Isticao je da mu posthumna priznanja ne znače mnogo jer tada više neće biti tu da za njih sazna.
Njegova najveća želja bila je da priznanja doživi za života u rodnom Čačku – gradu koji je za njega predstavljao posebnu emociju i u koji se planirao trajno vratiti. Želio je da jedna ulica u Čačku ponese njegovo ime, dok je kroz osmijeh podsjećao da u beogradskom Zoološkom vrtu već postoji staza pod nazivom „Borino sokače“.
„Boru je rad držao u životu“
Bora je posljednjih godina živio u Sloveniji, a njegov kolega istakao je da ga je upravo rad održavao u životu.
– Radili smo stalno, to ga je držalo u životu. Težak je to period za sve nas emotivno, a to što smo ostavili na bini ljudima koji su dolazili da nas slušaju, to je Bora. Bio je svjestan svega. Ja često kažem – da imam tri posto ljubavi i volje za životom kao on, bio bih ko zna gdje. Koliko smo mi njega napajali energijom i svirkama, toliko je i on nas. Nevjerovatno je koliko je energije imao. Mislim da će još dugo vremena proći dok ne prestanemo da se okrećemo i govorimo: „Evo ga, sad će doći.“ Teško je, ostajem bez riječi. Osvrćemo se konstantno.
