Maestro Zvonko Bogdan, je sasvim sigurno rijedak primjer pravog gospodina na današnjoj estradi. Rijetko se viđaju takve estradne veličine, koje iza sebe ostavljaju dubok i neizbrisiv trag. Za 8. mart je sa svojih sedam “veličanstvenih” tamburaša po prvi put gostovao u Tuzli. Trebalo je više od 35. godina u njegovoj karijeri da prođe, pa da ga Tuzlaci vide uživo. I nisu se pokajali.
Susret je bio srdačan i spontan. I onda je krenulo. Više od dva i po sata trajao je veličanstven koncert ,na kojem su se s oduševljenjem pjevale sve Bogdanove pisme, pesme i pjesme… Bogdan je znalački i rutinski vodio svoju publiku do ushićenja, koja mu niti jednog trenutka nije ostala dužna. Bez vidljivih napora, elegantno i elokventno je vodio svoj koncert,sa velikim uživanjem.
Maestralno je otpjevao sve svoje pjesme i kompozicije, svakoj se posvetio istinski i profesionalno. Publika je u tim trenucima ostajala bez daha, baš kada je i čula njegovu sevdalinku. Napisao ju je 1995. godine, i u njoj se spominju Sarajevo, Mostar i Blagaj, i njegovi čuveni Bunjevci.
Energija kojom plijeni Zvonko Bogdan nikoga nije ostavila ravnodušnim. Odlično je kreirao atmosferu, koja je podržana iz publike. A kako i ne bi. Čovjek toplog srca, kakav je genijalni Zvonko Bogdan, svojim glasom očarao je svoju znatiželjnu publiku i nestrpljive obožavaoce i poštovaoce njegovog djela.
Uživao je i sam Zvonko Bogdan. To je ponovio nekoliko puta. I njega,a i stariju generaciju Tuzlaka koji su stigli na koncert, obuzela je nostalgija i sjeta na nekada bolja i sretnije vremena. Osjećaji su dirnuti duboko…Nema sumnje da je njegovo gostovanje u Tuzli posjetiocima unjelo bar za trenutak radost i smirenost koji će se sasvim dugo pamtiti.
Veliki pjevač je imao i vrlo emotivan trentak na bini tuzlanskog BKC. Kada je počeo pjevati pjesmu, koju je posvetio svojoj kćerci, ali i ostaloj djeci koja ne žive zajedno sa svojim roditeljima, nije mogao suzdržati suze. Zaplakao je na sceni i bilo je vidljivo da ga je upravo ta pjesma baš pogodila.
