Gorana Bregovića su pomalo umorile aktivnosti uoči njegovog rođendanskog koncerta u sarajevskoj Zetri 24. marta. Kaže, u posljednjih 15 godina u čitavom svijetu, a nastupa od Argentine do Vladivostoka, nije dao toliko intervjua kao posljednjih sedmica u Sarajevu.
– I sve i da neću, i da se branim od toga, ovaj koncert mi je zaista nešto posebno, toliko sam pod tenzijama ovih dana. Da mi je malo da ne budem Goran Bregović, govori nam dok napuštamo njegovu Osnovnu školu “Saburina” kojoj je poklonio kalvir.
Nedavno ste, kako ste rekli, prošetali Sarajevom nakon mnogo godina. Vjerujem da ste za ovo vrijeme, uoči koncerta u Zetri, sreli dosta svojih prijatelja, poznanika, kolega. Kako vam se Sarajevo i Sarajlije sada čine, primjetite li neku razliku u komunikaciji sa ljudima u odnosu na prošla vremena, ima li mnogo jala, da li su opterećeni životom, politikama, ili su dobro raspoloženi?
– Sarajevo mi je baš lijepo. Ovaj mali grad zaista nije selendra. Neki dan u kafiću naletim na pozorišnu predstavu. Pa za to morate otići do Pariza. Sarajevo nije šala. Plus, minus neka kuća. Ogromne su žrtve bile. Sad, kada je taj rat prošao, u kojem je ambicija bila da se uništi ta kulturna infrastruktura, prije nego ljude i kuće, čini mi se da je Sarajevo odbranilo dosta od toga. Sarajevo je odbranjeno i to je neko malo čudo koje čini Sarajevo Sarajevom, pa je preživjelo. Ljudi su mi ok. Ne bih rekao da su nešto više opterećeni politikom nego negdje drugo. Opterećeni su lošim životom. Ali, na žalost, ovaj prostor je osuđen na užasno netalentovane i neodgovorne političare koji nam rade o glavi ne samo sad, nego oduvijek.
Nekada ste bili i angažovani u podršci političarima, nikad direktno u politici. Sjećam se vaše fotografije na kojoj sjedite na jugoslovenskoj trobojci koja je objavljena u jednim novinama uz tekst pjesme “Sloboda” ili “Volim da prduckam”. Te zastave ni države više nema, političari koje ste podržavali su propali ili su “promijenili dres”, ostalo je jedino “prduckanje”…i vaše odbijanje veze sa politikom. Definitivno?
– Imao sam dva izleta u politiku. Jedan pred prve višestranačke izbore kad smo podržavali Antu Markovića. Bili smo Sidran, Kusta, Hari, ja, Dodik, ali smo osvojili umjesto 17, samo tri posto glasova. To ti da signal koliko se može u politici. U tim momentima se odlučuje daleko od pameti. Drugi put kad je Milošević lažirao izbore. Nemam više tu iluziji.
A ima li političara da vam se udvaraju…
– Pa, ne. Ja sam imao prijatelje koji su bili u politici i uvijek mi ih je bilo žao. Mislio sam da zaslužuju neko bolje zanimanje.
Stiče se dojam da ste jako zadovoljni sobom, djelujete baš sretno, pogotovo na bini…?
– Nemam talenta da budem nesretan. To sam povukao na oca, Zagorca, uvijek prvo udahnem prije nego što ću reći nešto ili odreagujem. Ali sam i srećković. Pa Haris Džinović svima priča “Ako pada avion, samo gledajte da li Brega uzima padobran, ako ne, budite mirni”.
Sa ove distance, kako sada gledate na tri koncerta “Bijelog dugmeta” u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu 2005. godine? Ima li šanse za nečim sličnim?
– Pa, imalo je sve to smisla. Trebalo je to. Imao sam osjećaj kad sam svirao “Evo, rat je gotov”. Ljudi su imali potrebu da budu zajedno. Ne mislim Srbi, Bošnjaci, Hrvati, nego svi ljudi. Nekako kao da su svi poželjeli da budu tu. To je bio povod. I nama na pozornici. Nakon svega, svih animoziteta, predrasuda. Pozornica je ličila na publiku. Bojali smo se da slučajno nešto ne pokvarimo.
Bebek, Tifa, Alen… imate li kontakata sa njima, pratite li šta rade?
– Pa, ne pratim. Nemam kontakta. Čuo sam šta se između njih dešavalo.
Kažu neki da je to vaša sadaka prema njima…?
– Pa neka ih, neka rade, te pjesme su pisane da se pjevaju. I neka ih pjevaju i oni što znaju i oni što ne znaju, pisane su za to.
Da li je koncert kod “Hajdučke česme” najvažniji nastup “Bijelog dugmeta”?
– Meni su, nekako, čini mi se, važnija ova tri. Imala su važnost veću od same muzike. To su tri najveća koncerta u karijeri “Bijelog dugmeta”. Pogotovo onaj u Beogradu na kojemu je plaćen porez na 148.000 ulaznica. Mislim da je to rekord ne samo na ovim prostorima.
Kakav će biti koncert u Zetri?
– Teško je pretpostaviti kakav će koncert biti. Na pozornici sam okružen sa muzičarima sa kojima mogu da krenem u bilo kojem pravcu. Pravo da ti kažem, volio bih da imam dobar koncert. Ja sam se nasvirao i velikih koncerata, i malih koncerata, i kakvih god hoćeš. Prošle godine 120 koncerata, a samo tri na ovim prostorima. I nekako se uhvatim, odjednom, da mi je ovo sad najvažniji koncert.
Kako vaša leđa? Nekada ste skijali, da li to prakticirate i danas? Šta je sa vašim
jedrenjem, imate li vremena za to?
– Skijao sam neki dan, ali malo sa strahom. Imao sam stvarno tešku povredu. Ja sam lomio dva pršljena pa su mi onda ugradili pravu malu armaturu da mi to drži, pa su mi onda to nakon godinu dana izvadili. Za jedrenje nemam vremena. Zadnji put ja, Kusta i Džoni Dep oko Korzike. To sam mogao kad sam radio u “Dugmetu” svake dvije-tri godine. Zato sam u ovom godinama svjež.
Koliko Dženana očekujete u Zetri? Stotine…?
– Pa ne znam koliko je često to ime sada. Ja kad sam upoznao moju suprugu, to je bila jedina Dženana koju sam znao. Ne znam da li je sad to ime češće. Neke su mi se prijateljica javile da će odštampati majice “JA SAM DŽENANA”.
OSTATAK INTERVJUA U PRINTANOM IZDANJU
