Daniel Delale, hrvatski novinar detaljno je opisao kako je ostao bez automobila u Sarajevu. A to prenosimo u cjelosti.
– Pozdrav svima od ucviljenog vozača.O, da, stigao je na red moj put u Sarajevo u sklopu moje balkanske turneje. Ne, nisam promovirao svoj novi singl već prijateljstvo, dobre odnose i ono što mi je jako trebalo, a to je odmor. Krenuo sam tako u ponedjeljak, brzo došao do Slavonskog Broda, prošao i jednu i drugu granicu bez zastoja i uputio se put Doboja gdje obavezno stajem na ručak. Cesta koju sam doktorirao do Sarajeva je dosta teška, ali naučio sam ju napamet prilikom čestih putovanja na relaciji Zagreb-Sarajevo-Zagreb dok sam živio i radio u gradu na Miljacki.Došao sam na odredište, odmah sam obišao Ensara, frenda koji je jedan od boljih frizera koje poznajem, gdje sam čekao Jaana Amira Alića, prijatelja kod kojega sam došao. Parkirao sam ispred Jaanove kuće i nekako nisam bio siguran jesam li dobro stao, jer bila je uska mahalica, a ulazi u garaže nekako preblizu. Zaista, ujutro se budim i nalazim Jaanovu poruku da preparkiram auto, jer su neke poruke na njemu. Zatekle su me čak tri poruke susjeda koji su prosvjedovali zbog mog parkiranog vozila. Odem preparkirati na nizbrdicu koja se spušta na Baščaršiju, kvart se zove Sagrdžije i odem na dogovore. Inače, da je ostao ispred kuće nitko osim uzrujanih stanara ga ne bi uočio, jer nije baš na vidljivom mjestu. Ali naravno, nisam htio raditi ljudima probleme pa sam ga premjestio.
– Nakon dnevnih kafa i druženja, na red je stiglo večernje. Veselio sam se što ću nakon dugo vremena vidjeti Samiru, Emelu, Ensara i Renatu. Podružili se mi tako fino, nismo ostajali dugo, jer je bio radni dan. Po povratku u stan otišao sam provjeriti auto i sve je bilo okej. Iduće jutro se budim, razvlačim po stanu, dogovorio se naći s Deenom i prije polaska u grad odem vidjeti je li Golf na svom mjestu. Penjem se uzbrdicom i dođem do mjesta gdje sam ga ostavio. Šok, nevjerica, panika – auta nigdje na vidiku. Najprije pomislim da sam ga ostavio negdje više, ali ne, bio sam na dobrom mjestu. Prvo što mi je palo na pamet bio je pauk. Spustio sam se do policije da provjere, ali djelatnik je javio da u toj ulici nemaju ništa zabilježeno. Konačno sam zaključio da je ukraden. Pronašao sam i video kako su mi točno ukrali automobil, doduše ne moj, ali princip je uvijek isti. Kradu pred kamerama, naoružani do zuba. U prvom trenutku nisam percipirao da se to dogodilo meni. Brzo sam nazvao Jaana, koji se odmah pokupio s posla i došao do policije, krenuli su telefoni, zove frendica koja je zvala ministra sigurnosti, načelnika policije i ostale sarajevske face, no nije bilo pomoći. U policiji na porti su mi rekli da im treba dokaz da je auto moj, javio sam se u osiguravateljsku kuću koji su mi poslali policu na mail. Kako nisam imao mobilni Internet, mail sam proslijedio Jaanu. Dolazimo pred službenicu koju pitamo na koji mail da im pošaljemo policu, njezin odgovor nas je malo je reći iznenadio: ‘Nemamo pristup Internetu, morate to otići negdje isprintati’. Otišli smo isprintati, uz sve su krenuli zvati kolege novinari, pa zapisnik u policiji… a potom su krenule razne teorije. U dosta slučajeva ‘otmičari’ bi se javili i tražili otkupninu. Ljudi bi često ostali i bez automobila i novaca, a kažu mi i kako se u posljednje vrijeme i ne javljaju, jer im je postalo previše riskantno. Osjećao sam se jadno, u vrlo kratko vrijeme ostao sam bez automobila koji je bio u super stanju i čekao hoće li me kontaktirati ti neki otmičari.
– Ma auto ti je već na Palama, rastavljen, rekao je jedan poznanik. Nekoliko dana kasnije frend je napisao status o tome, a opet je neki pametnjaković komentirao: ‘Ne sjećam se da ste imali sličan senzibilitet kada su meni ukrali auto, a tu žalite za autom nekoga ko nas je nazvao pašteta nacijom’. Povezao on odmah Milanovićevu izjavu i nakalemio se na mene, naravno da to nema veze s mozgom. Ići ovaj slučaj povezivati s tim je suludo i uopće problem jednog pojedinca dizati na tu razinu je dno dna. Auta više nema, što je tu je, ne nadam se da će policija išta napraviti, jer su Golfovi bosansko nacionalno vozilo. Glupo mi je previše javno kukati, jer neki ljudi u današnje vrijeme nemaju što za jesti no dobrano me sve to skupa pogodilo, jer mi ga nitko nije servirao, kupio ili poklonio. Frustracija i bijes su ogromni na dane mi se čini kao da mi se svijet srušio, teško je podnijeti činjenicu da si ostao bez nečega što je stvar, ali jako skupa stvari i sada eto moraš kombinirati kako se prevesti na posao.Vratio sam se u Hrvatsku, nastavio sređivati papirologiju, a što se tiče Sarajeva, naravno, vidimo se ponovno. Dosta me ljudi nazvalo da me pita što bi im preporučio vezano za putovanja u Sarajevo? Što bih preporučio? Preporučio bih da idete svojim automobilom no da se svakako pobrinete za garažu, ništa ne ostavljate na vidljivom mjestu i mislim da će sve biti dobro. Da se razumijemo svugdje kradu vozila, no u Sarajevu ipak malo previše. U Sarajevu ‘vazda’ neka drama, ako nisu auti onda su psi lutalice, ako nisu psi lutalice onda su nacionalne tenzije. Volio bih da svi daju sve od sebe da se tekući problemi predvladaju i, kako se ono kaže, mirna Bosna.
