Život atraktivne mankenke i modela Leile Bečić je živopisan… Porijeklom je iz Ključa, a prije nekoliko godina trbuhom za kruhom krenula je u našu prijestolnicu, a onda je život odnosi u Švicarsku, pa Indiju, a nekoliko mjeseci je živjela i u Njujorku….
Teški počeci
Za nju se prvi put čulo 2011. godine kada je bez dlake na jeziku govorila o učešću na izboru za “Miss Bosne i Herecegovine”…
Kako reče, iako je proputovala širom svijeta najljepše se osjeća u našoj zemlji…
– Meni je najljepše u Bosni i Hercegovni. Rođena sam u Švicarskoj, odrasla u Ključu. Gdje god da sam uvijek se vraćam u Bosnu. Svaki godišnji odmor koristim da budem u Sarajevu ili Ključu – kazala je Leila i dodala:
– Duša me boli kada vidim da je u Bosni i Hercegovini ekonomska situacija jako loša, tako da nisam ni planirala da neki posao pokrećem ovdje… Imam svoju agenciju u Cirhu… Moram vam priznati da sam šetala po Baščaršiji i vidjela nekoliko predivnih djevojaka. One nisu u modnim vodama, a voljela bih da sarađujemo.”Uzela” bih te pametne, predivne djevojke i pokušala da ih “proguram” u svijetu modelinga u Cirihu – kazala je Bečić.
Prije šest godina bila je učesnica na izboru “Miss BiH” odakle ne nosi baš najbolja iskustva…
– Prijavila sam se za Miss te 2011. godiene, ali više nikada ne bih… Ljudi su me zapazaili jer sam tada rekla istinu. Naše misice su kod kuće i rade poneki “Fashion week” za malo novca, samo da se pojave. Kada bih preuzela licencu to bih radila na način kako se radi u Švicarskoj. Radim preko svoje agencije izbor magazina „Maxi“ gdje ćemo pokušati dovesti djevojke koje će biti na naslovnici u Švicarskoj, Njemačkoj i Linhenštajnu i šaljemo je u Las Vegas – otkrila nam je ona…
Prekretnica u njenoj karijeri bio je odlazak u daleku Indiju…
– To je bilo nešto novo. Od izbora za Miss BiH 2011.godine je moja krijera počela, ali sam bila šokirana da tada nisam ništa osvojila i pitala sam se da li je moguće. Bila sam razočarana u sve, i tu priču već svi znaju… Tako da sam sebi rekla, ne odustajem ovo je tek početak! Nije u mom poslu samo bitna ljepota, nego i ambicija, pamet i da znaš šta radiš. Ako idemo pametno do cilja, onda ćemo i uspjeti – kazala nam je ona…
Na početku je bilo dosta padova, koje su kasnije zamijenili sve sami usponi…
– Moram priznati da sam radila sa profesionalcima i uvijek sam imala dobro zaleđe. Počela sa dvanaest godina da se bavim manekenstvom u Ključu, pa išla na takmičenja kao što su model grada, foto model grada i slično. Bilo je starijih oko mene, i to su bili sve „vučijaci“ kako ih ja zovem. Moja rahemtli nana sa kojom sam odrasla i provela pola žvota je bila velika podrška. Pratila me je i vodila me na “after partije”, vodila me kući, dakle brinula je o meni – kazala je Bečić i dodala:
– Za moje roditelje je najgore bilo kad sam otišla u Indiju. Razmišljala sam o tome da je sve to lažno, a ugovor sam dobila 2011. godine odmah nakon izbora za Miss BiH. Dočekalo me je auto na aerodormu sa imenom agencije međutim, govorila sebi, ako nešto krene po zlu, imam novac za povratnu kartu i idem u Cirih. Došli smo u ranu zoru, apratman sam dijelila sa Brazilkom, i bila isprepadana jer ne znam šta me čeka, a bilo mi je samo sedmanaest godina. Otišla sam do cimerke koja je spavala i lampicom pregledala da nema neke ožiljke. Moram da priznam da sam bila psihički skrenula! Ona se probudila i objasnila mi je da nema čega da se plašim… No, kasnije su se nizali samo uspjesi – prisjeća se Leila.
Podrška djevojkama
Iskustva koje je stekla u dalekoj Indiji, kako reče, uvijek će ostati urezani u njenom sjećanju…
Drugim djevojkama iz BiH koje žele da se okušaju u mankenstvu u modelingu, Bečić je odlučila pomoći.
– Trudim se pomoći i biti podrška drugim djevojkama. Iz Ključa ima jedna djevojka, koja se zove Minela i ja joj dajem savjete jer znam kako je pošto meni niko nije imao da pomogne. Bila sam prva djevojka iz Ključa koja je spakovala stvari i krenula do Sarajeva, onda dalje, i znam kako je to. Bilo je dana kad sam bila sama plakala da se vratim. Jednostavno nisam mogla fizički i psihički da podnesem, ali su me prijateljice odgovorile, i savjetovale da ništa ne može da se desi preko noći i bile su upravu – završava ona.
Jadam se fudbalerima
Da li je stereotip priča o ljubavi manekenki i fudablera?
– Mnogi misle, lako je njima. Neki ljudi vole život u uredima, a ja sam stalno u pokretu. Imam fudbalera među prijateljima, pa se mi izjadamo jedni drugima. Ne smijem na sucne, ne smijem da izlazim poslije deset, ne smijem da se udebljam. Ne zanima nikoga da li sam umorna, da li me boli glava. Dan mi “protrči”, a onda sutra opet isto, slikanja, kastinzi, pakovanje… Životi su nam slični jer i oni su na utakmicama, na treninzima, tako da se dobro razumijemo – kazala nam je ona.
