Uporedimo li Sarajevo sa gradovima u regionu, dolazimo do zaključka da je to grad koji budi posebnu inspiraciju u srcima umjetnika. Iako su, naravno, i drugi gradovi opjevani maestralnim pjesmama, čini se da Sarajevo prednjači i po kvantitetu i po kvalitetu takvih kompozicija.
Jedna od pjesama koja je toj činjenici ide u prilog svakako je “Baščaršijska” Zlatana Fazlića Fazle. Riječ je o toliko unikatnoj pjesmi, koja osvaja na prvo slušanje, a koja je možda više nego bilo koja druga uspjela da dočara duh Sarajeva, tačnije jednog njegovog dijela – Baščaršije.
Obratimo li podrobniju pažnju na Fazlićeve stihove, vrlo lako možemo pomisliti da je u pitanju ljubavna pjesma. U njoj se, naime, lirski subjekt obraća nekoj djevojci. Pjesma je ispunjena emotivnim nabojem i ekspresijom najdubljih simpatija, pa tako i ne čudi što vodi na zaključak da se radi o ljubavnoj, romantičnoj numeri. Ipak, obraća li se djevojci ili gradu i čaršiji iz koje potiče i koja je veliki dio njegovog bića, u najmanju ruku je diskutabilno. Vjerovatno je tačno i jedno i drugo. On svoju čaršiju voli iskreno, potpuno, čisto, neusiljeno, prirodno, kao što se voli žena.
Njegov doživljaj sarajevske čaršije predstavljen je pomalo snolikim opisom. Blago, toplo, milo. Dok slušamo stihove imamo osjećaj kao da lebdimo nad čaršijom i njenim sokacima. Možemo da vidimo i čujemo sve nabrojane zanatlije koji svojim radom i bukom koju stvaraju kao da daju puls cijelom tom ambijentu.
Svoju romantičarsku zanesenost čaršijom Fazla prenosi i na slušaoce. Na taj jedan trenutak smo i mi tu, na Baščaršiji. Gledamo, slučamo, osjećamo, uživamo. Pregriz'o jezik ko kaže da nije lijepa – poručuje Fazla, samo u drugoj pjesmi, čime pokazuje vječnu inspirisanost rodnom grudom. Čudna je čaršija ovo, majstore moj…
Piše: Ozren Tošić
