Suzana Mančić i dalje je neko ko svojom pojavom izaziva pažnju. Nekadašnja Loto djevojka, seks bomba, voditeljica i pjevačica, ali i žena koja se slikala za Playboy, govori o svojoj karijeri i životu prepunom uspova i padova.
Kako pamtite dane najveće popularnosti?
-Bilo ih je 300 u jednom danu, Beograd, Zagreb, Sarajevo… Eto što znači popularnost na velikom tržištu.
Koliko vam je titula najljepše Loto djevojke promijenila život?
-Loto me je izbacio u orbitu, iako sam i prije toga imala karijeru, ali ovo je premašilo sva moja očekivanja.
Obožavatelji?
-Nisam mogla proći ulicom nezapažena, imala sam strpljenja za obožavatelje, dijelila autograme odgovarala na pisma. To je bilo vreme pre mobilnog telefona.
Je li vam to bio pritisak?
-A današnji teror mobilnih telefona?! Snimaju vas u prolazu, na ulici.. e, to mi smeta. Druga stvar je biti uočen I prepoznatljiv, to je dio mog posla i na to sam navikla.
Šta biste bili da niste postali voditeljica?
-Pravnica. Ali, slučaj je htio da sam upoznala momka s gitarom. Tako sam počela pjevati, uz studije prava, i scena me je povukla. Stvari su se događale same od sebe.
Jesu li vas roditelji odgovarali od javnog posla?
-Naravno da su me odgovarali, ali mi nisu branili, sve dok sam uredno davala ispite.
Kad ste se proslavili, ko je od porodice bio najponosniji?
-Moji roditelji su sve to gledali s nevjericom, ali poslije nekog vremena moj otac Aleksandar, novinar i urednik „Politike“, rekao je “Do nedavno si ti bila poznata kao Mančićeva kćerka, a sad mene predstavljaju kao tatu Suzane Mančić”.
Kad ste upoznali prvu istinsku zvijezdu?
-Još 1963. kad me je majka kao prvačića odvela na koncert Đorđa Marjanovića. Tada neprikosnovena zvijezda, imao je kao ugljen crnu kosu, belo odijelo i cipele.
Je li zbog posla ikad ispaštao privatni život?
-Snimila sam desetak nosača zvuka, od kojih je samo jedan CD, nekoliko tada popularnih filmskih komedija “Žikina dinastija” i “Ćao inspektore”. “Seksplozija” je bio kabare, koji se nije baš proslavio, ali je malo uzburkao javnost. Nastupala sam skoro na svim kontinentima, snimila stotine sati televizijskog programa… A ipak sam imala privatni život, momke, prijatelje i prijateljice s kojim sam bliska i danas.
Da li su druge djevojke bile zavidne?
-Bilo je svega, malo zaboli, ali i to je neka životna škola.
Jeste li se i u jednom trenutku pokajali, pomislili “da mi je malo mira”?
-Ne, iskreno, meni je popularnost godila, ali srećom, nije mi udarala u glavu.
Koje su, konkretno, pozitivna, a koje negativne strane takve eksponiranosti?
-Lijepo je kada ljudi prepoznaju ne samo lik, već i djelo. Razmjenjujete neku energiju. Publika vam se veseli. S druge strane, nemate privatnost. To je cijena slave.
Zbog čega plačete?
-Rijetko plačem. Život je neprestana borba.
Kakva udvaranja su vam bila izuzetno mrska, a kakva simpatična?
-Mrski su mi prepotentni, neotesani, uobraženi muškarci. Da ne nabrajam dalje.
Neki tvrde da ste bili Miss Jugoslavije, a drugi da se nikad niste ni prijavili. Šta je istina?
-Greška. Nisam nikad bila Miss. Uvijek sam se trudila da učim od boljih od sebe, ne odustajati i ne posustajati.
Kako se opuštate?
-Kada si na vrhu, sam si, to je činjenica. Ali ja volim život, ljude, svoju porodicu i prijatelje. Nikad nisam sama.
Koja je vaša cijena slave?
–Sve ima svoju cijenu, pa i sam život, koji pred čovjeka postavlja zadatke, prepreke, iskušenja, pobjede i poraze. Suze i smijeh. Tu cijenu treba platiti jer vrijedi živjeti.
Kad bi se vrijeme moglo vratiti, da li biste nešto promijenili?
-Možda, ali taj luksuz nemamo. Sa svoje 62 godine naučila sam da volim svoje vrline i mane, volim svoj život, i ni za čime ne žalim. Sve je tako moralo biti.
Čime vas je osvojio suprug Simeon Ocomokis?
-Recept ne postoji. Uvijek sam voljela visoke i plavokose, a u život su mi ulazili pretežno crnokosi.
Šta su sve muškarci radili da dođu do vas?
-Hodali su po krovovima, spavali u liftu, pisali pjesme, slali bukete cvijeća u nevjerovatnim količinama, zaustavljali su avione na aerodromu…. Lijepo je sjetiti se svega.
