Aki Rahimovski ovih dana našao se na udaru sina Kristijana i njegove supruge Ive, koja je izjavila da deda Aki nikada nije vidio unuke Filipa i Davida. Aki i majka njegovog sina su odavno razvedeni, a odnosi između oca i sina koji je krenuo s muzičkom karijerom su uvijek bili prilično hladni. Aki o svemu tome ne želi previše da priča jer to zalazi u privatnost. Priča o tome zašto se „Parni valjak” iznova vraća na scenu i odakle crpe energiju.
Porodični skup
Ovih dana se ponovo potenciraju priče o vašem odnosu sa sinom Kristijanom. Kako sve to komentarišete?
– Ma, postoje novinari i „novinari”. Šta drugo da kažem. Sve to da ja ne pričam sa sinom je priča koja traje i napravljena je i smišljena u nekim redakcijama. Znam da se to danas prodaje, ali to je već zadiranje u intimu i ne bih puno o tome. Ne pridajem značaja svim tim pričama.
Vaš sin tvrdi da ste ga zanemarivali, a njegova supruga Iva tvrdi da nikada niste vidjeli unuke Filipa i Davida. Da li je to tačno?
– Filip i David su divna djeca, imaju osjećaj za ritam i jako su živahni. Zar bih to znao da ih nikad nisam vidio? Pravi porodični skup se događa u porodici Rahimovski, u kući moje majke u Skoplju. Tu pričamo o svemu. Nisam bio savršen otac dok je Kristijan odrastao. Teško sam podnio sve te priče da sam ga zanemarivao i da nikada nisam vidio unuke. Nisam često bio kući zbog posla i to je jedino što sebi mogu da zamjerim. Uvijek kažem da sam zahvalan majkama moje djece jer su preuzele brigu o njihovom odgoju i odrastanju, i kad god dobijem neku nagradu zahvalim se jer znam kolika je bila njihova briga i obaveza.
Vaš sin je počeo da pjeva i već neko vrijeme u Hrvatskoj gradi karijeru. Kolika ste mu podrška?
– Apsolutno sam uz njega, ali on ide sam bez puno pitanja. Jako je uporan i talentovan. On se školovao za sveštenika, zaredio se i otišao da živi u manastir. Međutim, prevagnula je ljubav prema muzici i genetika, tako da je odustao od crkvenog poziva. Pjevali smo zajedno u okviru projekta „Aki pjeva najljepše balade” i srce mi je bilo puno! Nisam imao uticaja na to jer je i to bila njegova odluka. Moja kćerka Edina odlično pjeva, ali je završila turisitički menadžment. Bila je uvijek stidljiva, tako da nije htjela da se eksponira.
Kako komentarišete priče da se muzici stalno vraćate zbog novca?
– Ma, to su čiste izmišljotine! Mi smo dovoljno zaradili za solidan život. Rastali smo se 2005. godine jer je bilo vrijeme da napravimo pauzu i to je sasvim normalno. Mi smo kao jedna velika porodica. Nismo se rastajali zato što smo u svađi, a sastavaljali iz interesa i koristi da zaradimo nešto. Svako je u tom periodu radio svoje poslove i onda je došao trenutak da sviramo opet zajedno. Zar neko „Rolingstonsima” zamjera što stalno najave oproštaj od scene pa se vrate!? Niko. Ljudi jedva čekaju da ih opet čuju.
Kakvi ste za saradnju i šta može da vas izbaci iz takta kada je posao u pitanju?
– Mi smo svi veliki profesionalci. Amaterizam može da me naljuti, iznervira i izazove kod mene neke čudne reakcije. To mi je nešto najgore što mogu da doživim u ovom poslu. Trudim se da dajem svoj maksimum i da niko ne osjeti da imam neki problem, da mi tad nije do koncerta, dakle, ništa ne smije da utiče na moj posao.
Jeste li i vi počeli da se bavite muzikom zbog žena?
– Žene su uvijek na prvom mjestu. Kad si klinac sve je to mnogo jednostvanije. Tek kasnije sagledaš neke životne stvari koje su bitne i na koje utičeš sam svojim stavom. Ja sam se tako ponašao od samih početaka karijere, pa sam poštovao žene i kolegice. One znaju da sam bio tu uz njih kad god je trebalo. Nešto najljepše je kad me danas mladi ljudi zaustave i kažu, znate mi smo se zaljubili na vašem koncertu uz tu i tu pjesmu. To je sjajno! Mi smo muzičari, uvijek emotivno ispunjeni i uvijek imamo malo drugačije emocije nego neki drugi ljudi, jer je takva profesija.
Da li bi, da možete vratiti vrijeme, nešto promjenili?
– Apsolutno! Međutim, čini mi se da bi to nekim kosmičkim silama opet sve došlo na isto, tako da bi sve bilo uzaludno. Ima stvari zbog kojih se čovjek pokaje, uradi ih pogrešno, ali sve su to njegove odluke, tako da je to sudbina od koje se nije moglo pobjeći.
U punoj snazi
Kako se pripremate za koncerte. Imate li neki ritual?
– Tu smo svi u garderobi, pričamo, dogovaramo se tako da nam je to ritual.
Planirate li u penziju?
– Pjevat ću dok mogu, jer Bog mi je dao talenat i glas. Bilo bi sebično da ga ne dijelim sa publikom. Znam da oni vole moju interpretaciju i da se danas pjevači toliko ne trude da se dokazuju, ali mi smo još uvijek u punoj snazi.
Koliko vam je važna podrška supruge Ingrid?
– Jako mi je važna jer smo zajedno 25 godina. Bez nje ništa ne bi imalo smisla, jer je žena koja uvijek ima pravi savjet, i na tome sam joj beskrajno zahvalan. Ima strpljenja jer nije lako sa muzičarima.
