Bivša rukometašica Svetlana Ceca Kitić nije bila razmažena životom i iako je prolazila i kroz lijepe i kroz manje lijepe trenutke, uvijek se vodila istinom i otvoreno je govorila o svim trenucima.
-Nisam bila za medije određeno razdoblje jer sam dvije godine bila u Tuzli s bolesnim roditeljima, ali život ide dalje. Čovjeku ponekad treba mir i kada mi kažu: “pa, ti si najbolji na planetu”, ne doživljavam to kao oni, ali mislim da je sve to utjecaj mojih roditelja, prošla je pedeset i jedna godina otkako sam napustila roditeljski dom. Imala sam petnaest godina, pamtila sam sve riječi, da imam riječ, lice, da ih ne trošim i da nikad ne zaboravljam odakle dolazim i da nikad ne gubim sebe i da budem svoja, da mislim svojom glavom. U tome sam uspjela, jer znam da su mi pokojni mama i tata govorili da su ponosni na mene, a takva sam bila upravo zato što su me tako odgojili – priča Ceca za “Blic” i ističe da su joj sport i sportski duh pomogli kroz cijeli život.
Prošla godina bila je jedna od najtežih u njenom životu, jer je u godini iza nas bivša rukometašica izgubila majku. – To je gubitak i praznina koja će ostati sa mnom do kraja života. Sada sam kao ptica bez krila, kao da nešto nedostaje. Ostaje neka praznina koja je zauvijek tu. Koliko god moja mama bila na kemoterapiji, imala je rak, sjećam je se jer je bila vedra. Žena čiji lik i ja nosim. I tisuću puta sam rekla da mi je majka idol u životu. Moja majka je imala veliku bosansku plemenitu dušu, veliko srce, voljela je ljude, nesebično je pomagala. Kad se vratim iz Tuzle, shvatim koliko je moja mama vrijedila i to je ono što me čini jako ponosnom. Kad mi kažu: “Kao tvoja majka si”, to mi je najveći kompliment – rekla je, naglašavajući da su joj djeca najveća podrška i oslonac u svakom trenutku.
Zbog stana i kredita uzimala je tablete za smirenje, ali je i shvatila tko su joj pravi prijatelji.
-Da vam ne kažem koliko danas mrzim tablete. To je bio jedini trenutak u mom životu kada sam se osjećala bespomoćno i to je bio jedini osjećaj koji sam ikada prije osjetila. To je nešto što mi je u glavi tjeralo ludilo. To je bio trenutak kada znaš da si potpuno u pravu, da si opljačkan, da 11 godina plaćaš 40.000 švicarskih franaka, a nakon 11 godina duguješ 60.000. Ucjenjuju te da vratiš 60.000 u roku od mjesec dana. Ne možeš uzeti kredit jer si registriran u kreditnom birou. Bilo je ludo, kad sam bila pod lijekovima, ali onda sam shvatila tko su mi prijatelji. Tada sam rekla da više neću popiti ni kapi alkohola – rekla je
Svetlana je velika radoholičarka i unatoč nacionalnoj mirovini nema problema s obavljanjem bilo kakvog posla.
-Bilo je trenutaka kada nisam imala, ali to kratko traje, jer se snalazim. Kad mi je otac preminuo, otišla sam u Sarajevo i radila tri posla i bila u uredu i na terenu. S tri računa sam se opet digla. Bilo je trenutaka kada sam bila dijete, ali nisam od onih koji se žale. Zbog pekare sam doživjela uvrede i govorili su mi “zar te nije sram, imaš nacionalnu mirovinu”. Ne sramim se biti šofer, jer jako volim voziti. Volim raditi i dosadno mi je – kaže uz smijeh.
S.M/Blic
