Ove godine je ravno 40 od osnivanja, postojanja i rada popularne zagrebačke, hrvatske i regionalne grupe „Prljavo kazalište“.
Tim povodom razgovarali smo sa pjevačem „prljavaca“ Mladenom Bodalecom, a na samom početku pitali smo ga da li su bilo kad razmišljali da će ovoliko dugo da traju.
Loša i ružna vremena
–Naravno da nismo, a posebno što je rokenroll jedna vrsta muzike koja ne traje dugo. Međutim i sa nama je sve to bio jedan treptaj oka, svih ovih 40 godina je zaista prebrzo prošlo. Kad se okrenem iza sebe shvatim da sam jako sretan čovjek, imam respekt prema publici, prema svim tim godina koje su iza nas, zvijezdama koje su nam bile naklonjene…
Da li su sve godine u „Prljavom kazalištu“ ipak „krive“ što niste mogli da ostvarite neke druge životne želje i ciljeve?
–Ne, apsolutno ne. Svih ovih godina sve drugo je bilo manje važno. Ne osvrćem se na stvari iza sebe, ne pitam se, šta bi bilo kad bi bilo. Mislim, u suštini ja sam kao pjevač „Prljavog kazališta“ i kao dio te priče ostvario dosta toga u svom životu i postigao neke ciljeve koje bez njih nikada ne bi.
Kako ste uspjeli da i nakon raspada Jugoslavije u čije vrijeme ste stekli veliku slavu i dalje ostanete omiljeni cijelom regionu?
–Za sve nas bila su to neka loša i ružna vremena, a u biti za svakog izvođača bitne su pjesme, one govore za hiljadu riječi. Pjesme su te koje govore sve jezike, a mi kao članovi benda smo se trudili da ničim ne pomutimo sve to. Povezanost sa publikom i naša strast prema ovome što radimo učvrstila je tu sponu benda i publike bez obzira gdje ona bila i živjela. Mislim da je to tajna naše dugovječnosti i omiljenosti.
Pored svih ovih današnjih polugolih pjevačica i starleta, da li još uvijek ima rokenrolla?
–Ma, kako da ne. Ja sam bio skoro na koncertu Brajana Adamsa u Zagrebu, Arena nije bila prepuna, ali bila je puna svih onih koji vole tu vrstu muzike. Kada me vratio u te neke lijepe 80-te godine, bez neke pompe, vatre i starleta, shvatio sam da još uvijek ima tog dobrog starog muzičkog duha. Bio sam sretan što sam bio dio te priče, svih tih ljudi koji isto mislimo, osjećamo. Sve ovo što se dešava danas može da traje kratko vrijeme i onda se ugasi.
Lijanama na binu
Da li su po Vama recimo, Maja Šuput i Lidija Bacić stekle slavu pjesmama i glasom ili više slobodnim fotografijama i stasom?
–Mislim da su one našle svoj dio publike, pa sad, na ovaj ili onaj način. Ja ne mogu o njima da sudim jer su moje kolegice, ali bitno je da su našle svoje mjesto pod muzičkim nebom.
Kako je „Prljavo kazalište“ uspjelo da izbjegne tračeve i ogovaranja? Karijeru ste gradili i izgradili na dobrim i kvalitetnim pjesmama…
–Ako nema dobrih pjesama, a potrebna ti je slava i popularnost, onda izmišljaš sve te neke priče ili se sa lijanama spuštaš na binu. Ako imaš dobru pjesmu onda ti treba što manje glamura, što manje tračeva i ogovaranja kolega.
Dado Topić je najbolji
Ko je po Vama najbolji rokenroll pjevač u regionu?
–Po meni nesumnjivo najbolji je i još nije prevaziđen, a to je fenomenalni Dado Topić. Jednostavno, boja njegova glasa je neodoljiva, a posebno mi se sviđa onaj period kada je pjevao sa grupom „Time“. Čast svima, ali Dado je za mene odličan pjevač.
