Zlatko Pejaković jedan je od naprepoznatljivijih i naosebunijih vokala regiona. Godine 1971. u tada popularnoj beogradskoj Korni grupi mijenja Zdravka Čolića na mjestu vokalnog soliste grupe,a godine 1967. napisao je muziku i tekst za sada već legendarnu pjesmu „Čerge“. Godine 1975. u saradnji sa Kornelijem Kovačem obajvaljuje svoj prvi solo singl sa sada već evergrin pjesmom „Ove noći jedna žena“,a poslije toga je već sve historija i veliki uspjesi ovog pjevača.
Merak i kaldrma
U novoj pjesmi „Kaldrme i jorgovani“ Zlatko Pejaković se žali, kako mu nedostaje sreće i meraka, pa smo ga na početku razgovora upitali da li je to baš tako?
– Ponekad mi zaista nedostaje, jer mlađi ljudi i ne znaju šta je merak i kaldrma. Zbog toga ja idem okolo kao mesija i objašnjavam svima šta je kaldrma i šta je merak.
Zbog čega ste ubacili u pjesmu te dvije riječi,a koje su tipične za bh. podneblje?
– Zbog toga što mi u Hrvatskoj imamo razne nacionalnosti, a imamo i tih područja na kojima se baš tako i govori,a to su Podravina, Posavina, a Dalamtince ćemo još naučiti šta je to kaldrma i merak. Pa će svi za pet godina govoriti kada izađu na sunce i legnu na plažu: „Ah, meraka i života“.
Vaša evergrin pjesma iz sedamdesetih godina „Čerge“ je preteča ovog svega što se danas dešava. U zabavnu i pop muziku ubacuje se pomalo harmonike i tog nekog blagog folka. Da li ste se nadali tada i u to vrijeme kada ste snimali „Čerge“velikom uspjehu te pjesme?
– Ne, iskreno govoreći, jedno veliko ne. Ja sam samo tada tom pjesmom pokušao sebe da spasim,zbog toga što sam bio pao u jedan duboki jarak ili hendek. Pokliznuo sam se i nestao. Odjednom sam ostao sam i pomislio sam:“Bože moj, u jednom momentu mnogo ljudi oko tebe, a sada nikoga, ostao sam potpuno sam. Svi su otišli i uopšte nisu pitali gdje sam ja. Tako da su „Čerge“ nastale u jednom šoku, u jednom stanju kada čovjek zaista može da bude kreativan. Ispalo je na kraju da je ta pjesma postala jača od mene, zbog toga se predajem i pjevam je uvijek sa radošću,a uz nju su odrasle i još uvijek odrastaju mnoge generacije. U životu ti se desi ili ne desi veliki hit, evergrin,a ja sam imao sreću da se meni sve to desilo. Prvo pad, pa onda pjesma koja je obilježila moj život.
Obrada pjesama
Prije par godina objavili ste CD sa obradom pjesama najvećih hitova narodne muzike, Hanke Paldum, Željka Joksimovića, Džeja Ramadanovskog…zbog čega?
– Mogao bih slobodno reći da sam sa tim CD-om opet sebe spasavao, na neki način obradom tih pjesama pokušao sebe da vratim na scenu ili da se spasim od zaborava. Isto tako da kažem da smo mi svi u nekadašnjoj zajedničkoj državi jako puno vremena proveli zajedno, imali zajedničke nastupe, družili se, radovali se, a nikada se nismo svađali ni ogovarali i stvarali neke skandale, samo da bi bili na naslovnicama kao što to radi ova generacija pjevača. I sa Željkom, i sa Hankom i sa Džejom sam se družio, a ja sam htio da te pjesme sačuvam od zaborava, od dijeljenja, da se ne podijeli ovo naše prekrasno muzičko polje. Mnogi od njih su gradili karijere na mojim pjesmama, tamo nekih osamdesetih i devedesetih. Posudbe tih starijih pjesama, je ustvari vraćanje sve njih u ponovni život, koje su nas činile beskrajno sretnim ili tužnim u toj nekoj našoj proslosti. Svaka obrada i svaki način da se to vrati je dobrodošao.
Spona sa Josipom Pejakovićem
Da pojasnimo odnos između Vas kao poznatog muzičara i pjevača iz Hrvatske i Josipa Pejakovića poznatog bh. glumca?
– Mada, nismo braća , mi smo u suštini kao dva brata rođena. Odrasli smo zajedno. Josip je počeo kao pjevač, a završio je kao glumac,a i kod mene je bilo obratno. Počeo sam kao glumac i završio kao pjevač. Dakle ta zamjena uloga je i meni i njemu dobrodošla,pa smo se i jedan i drugi jako dobro snašli u onome što radimo. Mi smo inače od dva brata sinovi,i odrastali smo zajedno, odrastali smo sa istim željama,istim manirima. Tako da u prinicpu ja njega smatram za brata, a sve ostalo je povijest.
