Neda Ukraden i ove je godine aktuelna na svim top-listama, a njen album „Terapija" donio je pregršt hitova. Pjevačicu vole sve generacije i gdje god se pojavi napravi sjajnu atmsoferu. Neda priča o unucima, otkriva da li je zaljubljena, ali mlađim kolegama daje savjet šta je recept za dugotrajnu i uspješnu karijeru.
Jeste li do kraja iskoristili ljeto?
– Atipično provodim ljeto i ne znam za klasičan odmor. Čak i kad se prisilim pa odem negdje u inostranstvo, jer jedino tako mogu da se relaksiram, na Tajland, u Dubai, na Sejšele, u Pariz ili tako nešto, pristalica sam aktivnog odmora. Meni je već treći ili četvrti dan naporno da samo ležim, sunčam se, ne mislim ni o čemu ili idem u šoping po čitav dan. Zbog toga uvijek želim da taj odmor provedem radno ili u svojoj kući, na turnejama, koncertima, nastupima… Meni je prije svega potreban duševni mir, a za to mi treba lijepo i sretno okruženje: moja porodica, prijatelji i publika. I tako cijelog života ljeta provodim na koncertima, putovanjima i u svojoj kući na moru, uvijek kombinujući trenutke odmora sa radom.
U posljednje vreme često napominjete da vam je najdraže vrijeme koje provodite sa unucima. Kako izgledaju ti trenuci?
– Najljepši! Vidjela sam koliko mi nedostaju kad sam na tri ili četiri dana otišla u svoju kuću na moru, bez njih sve je bilo pusto i prazno. Nisam neko ko bježi i traži mir u tišini i izolaciji, već naprotiv, spokoj pronalazim pored svojih najbližih, kad se igraju, galame, zapitkuju me. Vriska djece za mene je najveća radost i najbolji odmor. Ovoga ljeta to mi je napunilo baterije, kao i koncerti koje sam imala na turneji .To je bilo predivno iskustvo i teško je izdvojiti najljepši koncert. Da li trg u Rumuniji, Roštiljijada u Leskovcu, Tešnjarske večeri u Valjevu, Župska berba u Aleksandrovcu, Svilajnac, Poreč… Jedno predivno iskustvo. Zaista, gdje god sam došla, bila sam ponovo iznenađena tom energijom koja postoji kod mladih ljudi, jer sam uglavnom njima okružena na nastupima.
Da li ste razmazili unuke?
– Mislim da se moja kćerka ne žali na to. Nikad ne protivrječim njihovim roditeljskim metodama jer bi to bilo kontraproduktivno. Ni sama ne volim nevaspitanu djecu. Maziti da, pružiti ljubav da, ali mora se znati red. Zaista ne volim histerisanje. Svako dijete pruža neki otpor koji se manifestuje na razne načine, neko pada po podu, baca predmete… To u startu moramo da spriječimo nekim razumnim rečenicama, nekad i malo oštrije. U svakom slučaju, nisam od onih baka koje bezgranično u svemu popuštaju, ali da ih obožavam, u to uopšte ne treba sumnjati. Ja ih posmatram kao tri sasvim različita mala čovjeka, gledam za šta imaju sklonosti, podržavam ih u tome, hvalim ih i nagrađujem. Stimulativnim vaspitanjem trudim se da im pružim podršku kad vidim da nešto vole. To su tri potpuno različita djeteta pa su im i sklonosti drugačije. Uvijek im kažem koliko su lijepi i pametni, koliko će ih baka podržavati, koliko ću nastojati da im pružim svega, ali moraju da budu dobri, da uče, slušaju vaspitačice u vrtiću i, naravno, mamu i tatu. Ali, tu su Jelena i moj zet Peca koji su strogi kad treba, ali isto tako i puni ljubavi, razumijevanja i podrške.
Prepoznajete li u unucima neki svoj gen?
– Nevjerovatno, ali sve troje djece jako su muzikalni, valjda zbog tog puštanja muzike i spotova od najranijih dana. Postoji čak i na jutjubu snimak kako moje dvije unuke uzmu iPad, pronađu pjesmu i puste je. Veoma su muzikalni, a imaju i neke druge osobine koje me podsjećaju na mene. Jedna divno crta, piše i ima sklonost ka urednosti. Ova druga, opet, ne skida štikle, a ujutro ima pet lančića na sebi i petnaest narukvica. Naočale moraju da budu u skladu sa cipelicama i neće bilo koju haljinu, već tačno onu koju je zamislila, tako da i kod nje vidim nešto moje. Mali Dule voli automobile i ima tu moju pedanteriju. Naravno, najviše su povukli na mamu i tatu. Stalno govore: Vidi, da ti objasnim, bako, a ima samo četiri i po godine! Kad mi to kaže, odmah počnem da je ljubim i nema ništa od objašnjavanja. Preslatka je. Neka su živi i zdravi, donijeli su mi nevjerovatnu radost koja se ni sa čim ne može mjeriti.
Kako uspjevate da trajete četiri decenije na sceni, a vašu muziku sluša i mlađa generacija?
– Mislim da je tajna u izboru pjesama i pristupu poslu, ali i u vizuelnom djelu. Smatram da je ono što ja radim velika privilegija, jer imati talenat koji usrećuje vas i hiljade ljudi koji vas okružuju, nešto je zbog čega čovjek osjeća zahvalnost Bogu, roditeljima i sopstvenom unutrašnjem ustrojstvu. Nije dovoljno imati talenat, treba ga i iznijeti, imati snage, razuma i energije da se to sve zajedno prikaže. S druge strane, baviti se ovim u današnje vrijeme surove brzine, sveopšte dostupnosti informacija digitalnim tehnologijama, gdje je na klik moguće vidjeti šta se radi u Holivudu ili na bilo kom kraju svijeta, šta rade Madona i Bijonse, znači biti sa svima zajedno u tom globalnom selu, u jednoj surovoj konkurenciji. To znači da se u potpunosti morate posvetiti tome ili odmah odustati od svega. Te sredine, koja je nekad postojala, više nema. Onaj ko je danas popularan, znači da se mora svaka tri ili četiri mjeseca ima hit, video-spot.
Vaša „Terapija" je ono što bi se nekada, u vrijeme ploča, zvalo dupli album?
– Terapija predstavlja krunu četvorogodišnjeg rada. Devetnaest pjesama je na albumu. Ova dva izdanja unekoliko se razlikuju, tako da imam više od dvadeset novih pjesama. Iza albuma stoji jedan ogroman trud, danima sam birala materijal i preslušala stotine pjesama raznih autora, potom sam sate i sate provela u raznim studijima, odlazila u razne dijelove bivše Jugoslavije, snimala spotove. Kad čujem da je neko dobio osam pjesama, ušao u studio i otpjevao ih, naprosto ne mogu da vjerujem. Meni se to u životu nije desilo. Nikad nisam dobila pjesmu i bez ispravke otpjevala je tako kako piše. Uvijek bar nešto ima da se doradi u tekstu, melodiji, aranžmanu. Nekad je to pet ili deset posto, drugi put sedamdeset, tako radim. Ako mi se samo jedan detalj u pjesmi dopadne, nešto što mi liči na drugačije, interesantno, provokaciju, uhvatim se za to i oko toga pletemo cijelu drugu priču. Kad je riječ o ovom albumu, htjela sam da ga učinim zanimljivijim. Iako pripadam pop muzici, ovde postoji i nešto što u sebi ima folka jer sam rasla uz njega, kao i sevdalinke. Volim kad u pjesmi ima harmonike, volim trubače, tamburaše i na ovom albumu zaista ima ponešto od svega toga, ali i dobre pop pjesme.
Zašto"Terapija"?
– To je naziv jedne pjesme koji mi se učinio zgodnim pošto meni muzika zaista jeste terapija. Vrlo često smo se uz pjesme zaljubljivali i odljubljivali, patili i veselili se. To je ta muzikoterapija koja je poznata i u psihoanalizi, i u psihoterapiji, ali i u kafani.
Prošlo je dosta vremena otkad se pominjao neki muškarac uz vas, imate li i na tom planu nešto da promovišete?
– Ako je pitanje da li ćete me vidjeti sa muškarcem u svojstvu mog partnera, bojim se da ću vas razočarati. Ali, ako vas interesuje da li mene neko voli i da li ja volim, o tome nemojte uopšte da brinete. Ipak, čak i dok ne osjetim potrebu da obznanim to što je negdje moje i u meni skriveno, imaću status žene koja je sve samo ne sama. Nikad usamljena i nikad nesretna, to je moj moto. Voljena sam i obožavana toliko da me ta ljubav i čini ovako mladom i sretnom. Na krilima ljubavi čovjek blista, kako one porodične, tako i ove druge. Muškarci su me uvijek voljeli i obožavali, ali dok ja ne volim i ne obožavam – ne smatram da je to prava ljubav. To je nešto što mene čini sretnom, ako mogu da volim i da budem ta koja će reći: Ljudi, ja sam zaljubljena. A nisam zaljubljena.
– Volim osobe suprotnog pola, koliko intenzivno i kako, o tome ne bih da pričam, ali još u meni ne postoji želja da kažem: Ljudi, ovo je moj partner. Ničeg tu nema spektakularnog i tajnovitog. Ja sam neko ko beskrajno voli slobodu, ptica koja mora da leti i ne smije da bude u kavezu. Obožavam da putujem i upoznajem druge ljude, predjele, običaje i navike. Volim da odem u kafanu i zapjevam sa društvom, volim sport i modne revije. Malo je onih koji to sve mogu da pohvataju i isprate. Već na drugom ili trećem sastanku uglavnom se desi pitanje: Jao, pa gdje ćeš sad, zar opet ideš, pa tek si se vratila. Kad tako krene, vidim da tu za mene nema mjesta. Ovako, uživam u životu sto posto jer sve radim do kraja: kad sam domaćica, onda sam domaćica.
Kažete da ste jako mladi za svoje godine?
– Pa pripadam toj generaciji koja je još aktivna: Šaban, Miroslav, Josipa Lisac, Brega, Čola. Svi radimo i trajemo, evo još uvijek. Pratimo trendove i ono što rade mladi.
