Marija Šuković živi umjetnost. Bilo da je na pozorišnim daskama, filmu, piše ili se ostvaruje kroz nekonvencionalne umjetničke izražaje ostavlja lični pečat, te daje primjer kako istinski umjetnik treba djelovati. Odlučna, artikulisana, na momente oštra, za naš magazin govori o dosadašnjim iskustvima, umjetnosti, kulturi, odnosu komercijalno-nekomercijalno… U moru onih koji mnogo pričaju, a malo govore ističe se visprenošću, elokvencijom, te zrelim pristupom profesionalnim obavezama.
Kakvi su utisci sa snimanja spota za pjesmu „Da li si srećna?“
–Snimali smo na pragu jeseni kraj ogoljene plaže sa jedva desetak ljudi u udarnim satima, tako da mi je bilo prelijepo. Mještani Ulcinja napominjali su nas jedno predvečerje na najljepši zalazak sunca koji su vidjeli te godine. Čitavo to putovanje bilo je tako omamljujuće divno. Osim jedne gusjenice posljednji dan koju sam srela na sopstvenoj majici. Ljudi iz “Gift-a”, naročito Joca i njegova žena Gaga su oni koje zavoliš na prvo druženje, a naše je bilo za vrijeme SFF-a 2017. godine, na afteru, kad su nastupali prvi put u Sarajevu. Poslije toga smo ostali u odličnim odnosima. Ja ovaj spot nisam smatrala angažmanom od kojeg ću da zaradim. Shvatila sam to kao zajedničku kreativnu uspomenu koju vežem za “Gift” i “Front scenu”. Nažalost, čekalo se pola godine da je vidimo, ali u svako doba je dobrodošla.
Naziru li se neki novi projekti?
–Da, nazire se mnogo toga ali sve su to viseći projekti u koje se ne uzdam previše. Imala sam glupavo iskustvo, naivno vođena idejom da su svi eventualni saradnici kreativci i umjetnici. Ima šljama koliko hoćeš. Fejkera. Nadobudnih ništica. Onih koji misle da mi kompliment, pošto sam novo lice, nešto znači, i koji se ne vezuju za istinske vrijednosti, ili onih lažljivaca koji te uporno zovu u neki projekat a onda se taj projekat odlaže, i odlaže… Zato sve uzimam s rezervom i mogu da pričam o onome što sam uradila ali ne i o onome što ću uraditi. Eventualno mogu reći da ću se ove godine pojaviti u domaćoj seriji “Dobrodošli u Orient express”, i da snimam spot u Istanbulu krajem aprila.
Pozorište ili film? Vjerovatno pozorište jer si studirala teatrologiju…
–Moje biće pripada više pozorištu. Zato što nema laži, nema montaže, zato što se sve vidi i osjeti ovdje i sada. Nema nazad. Glumački izazovnije za mene. Svako poštovanje i ljubav filmu, veliki sam ljubitelj i rado ću kreirati u to ime, ali ako je pitanje šta više volim, onda pozorište. Možda zbog teatrologije, jer moj put ka pozorištu išao je preko književnosti, drame, do nauke o pozorištu a tek onda glume.
Imaš li pripremljenu dramu ili scenario za koje se nadaš da bi se mogli ostvariti na seni ili filmskom platnu?
–To je svakako moj plan, ali ne mogu se pohvaliti pripremljenim scenarijom. Gomilu zapisa i ideja kovitla se u haosu i od njih će, znam, biti nešto, ali trebam još vremena, jer se osjećam kao djevojčica pred velikim zadatkom. Ove godine planiram izdati zbirku poezije koja mi stoji na srcu godinama, i osjećam potrebu da je pustim a onda ću biti spremna za nešto sljedeće u spisateljskom smislu.
Ima li prostora za kulturu pored savremene, sveprisutne nekulture?
–Kad bi kultura tražila prostora to bi bilo pogubno za nju. Kultura treba da se širi kao pošast, kao kuga, da ne pita nikog, samo da gazi. Ubiše nas lažni obziri. Kultura ne treba da bude tako kulturna u konzervativnom smislu, neka razara. Da jakne. I to je kulturno.
Pod kojim bi uslovima pristala da se ostvariš u komercijalnim vodama?
-Evo već sam pristala, tabloid je komercijala (smijeh). Neki dan sam imala ponudu da glumim u spotu Bobana Rajovića. Podijelila sam to sa prijateljima na fejsu, slatko smo se ismijali. Svi mi nude neke spotove, halo ljudi, dajte mi da glumim, ne samo da se pojavim lijepa.
Ima li u rijaltiti programima dramskih elemenata? Tragikomičnih?
–Ma nemam pojma. Tamo valjda nema šta nema. Ali ja to ne pratim, zadnje što sam upratila bio je “Veliki brat” i “Operacija trijumf”, nemam televizor godinama. Srećom…
Postoje li u Sarajevu mjesta okupljanja za mlade ljude koji uživaju u modernim, nekonvencionalnim umjetničkim izražajima?
–Postoje pozorišta, postoje kina, postoje umjetničke galerije, izložbe svakog mjeseca, performansi, svakog drugog ponedeljka na drugom spratu u Slogi pjesničko veče. Ponekad neki dobar koncert. Mini festivali jazz, punk, metal muzike. Sad da li postoji mjesto koje je multisadržajno gdje uvijek možeš otići, ne vjerujem. Ali, može se napraviti sopstveni ritam nekonvencionalnih obilazaka i učestvovanja u različitim kulturnim aktivnostima. Evo ja sad radim u prostoru kreativnih aktivnosti “Charlama”, gdje organizujemo različite događaje, a i svi su dobrodošli sa svojom idejom. Gdje ste?
Zbog čega prising na usni?
–Tako mi u porodici generacijama, to označava nehrđajući duh koji nam konačno izlazi iz usta. Zato što mi dobro stoji, upotpunjuje mi simetriju. Sija. A i volim trougao koji čine on i moje oči.
