S Rizom Hamidovićem nedavno smo razgovarali u Frankfurtu tokom jednog od njegovih mnogobrojnih nastupa u dijaspori. Otvoren, iskren i britak na jeziku, Rizo je „lagan” i pristupačan sagovornik, a naše prvo pitanje odnosilo se na njegovu dugogodišnju kontinuiranu popularnost koja ne jenjava.
– Ko godine broji, starosti se boji, tako kaže jedna divna stara pjesma. Zapravo, od samog početka moje karijere, dakle dok još nisam bio poznat, trudim se da ispoštujem svoje fanove, da se sa svakim od njih lijepo pozdravim i da to što otpjevam, otpjevam iz duše jer publika to prepoznaje.
Dok se ti i tebi takvi trude da ispoštuju svoje fanove, njih 80 posto to ne ččini. Da li je estrada postala prljavi posao?
– Estrada je postalo moralno dno dna. Slušam desetine pjevača, a ne mogu da prepoznam ni ko je ni šta je, niti šta pjeva ili kojem rodu pripada, muškom ili zenskom. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je najviše 50 pjevača koji su bili ponos estrade i znalo se ko šta pjeva. Ne dao mi dragi Allah da sada počinjem jer bi onda bio dio tog estradnog smeća, a kojeg više ne znaš ni gdje baciti.
Da li bi danas svojoj djeci dozvolio da pjevaju?
– Moj sin svira odlično gitaru i jedan je od boljih u BiH, pjeva sevdah na svoj način i dio je folklora Hazreti Hamza. Međutim, moram opet javno da kažem da je sevdalinka doživjela genocid, svako je pjeva ovako i onako. Ona treba da ostane autentična s malim izmjenama. Jedino bih izdvojio grupu “Divanhana” koji su odlično muzički potkovani, njihov vokal ima jedan divan i milozvučan glas i oni to fenomenalno rade. A svi drugi, nek su mi živi i zdravi, a za pamet im je kasno. Dakle, svog sina ne tjeram od muzike, on je pronašao sebe i drago mi je što nije klasični narodnjak, to mu nikad ne bih savjetovao.
Danas pjevači koji pripadaju i tvojoj generaciji ruše estradu, ime koje su stvarali godinama, jednostavno svi trče samo za novcem. Zbog čega?
– Danas nema nikakve recenzije. Šest puta sam polagao audiciju na Radio-Sarajevu da bi uopšte došao u nekakv stadijum da snimim pjesmu za njihov arhiv. Danas su sve plagijati koji dolaze iz Grčke, Turske, Albanije… Ima pjevača koji dođu u Sarajevu, iznajme sobu u hotelu, ustanu ujutro, doručkuju i onda pobjegnu. Jednog takvog pjevača sam par puta spašavao da ga ne pretuku u Sarejvu jer je u hotelu “Park” vlasnistvo Bilala Bašovića upravo to radio. Ja sam gazdi nudio da platim račun za njega jer on ne sramoti samo sebe, već sve nas i to je užas.
O kojem se pjevaču radi?
– Ma, neću grijeh da uzimam na sebe, mjesec je ramazana, a znam da on posti. Možda to otkrijem poslije ramazana, možda mu to serviram kao bajramski poklon. Šalim se. Neka je on meni živ i zdrav, ali kad ovo pročita, prepoznat će se.
Da li danas medijske kuce žive od mladih pjevača?
– Vlasnici dvije televizije jedna je u Bijeljini, a druga u Brčkom, pokazali su mi katalog pjevača s kojima rade, a ja sam im rekao da od njih pedesetak poznajem samo pet ili šest, a oni su mi odgovorili, pa to su naše ovčice (smijeh). Dok je ovaca bit će i vune. Mislim da je to pravi odgovor na tvoje pitanje.
Da li ima nešto u tvojoj karijeri što i dan danas spominješ?
– Da, postoji, a to je festival Ilidža 1980. godine. Naime, čovjek koji danas živi u Americi Mustafa Mrki Markulić, mi je priznao da ga je Mufta Brkić (Muradif Brkić op.a.) platio njemu i njegovoj ekipi da razbiju kutiju u kojoj su bili glasacki lističi i da ih pokradu. Tada sam pjevao pjesmu „Dugo te dugo očekujem” i tada sam dobio prvu nagradu od stručnog žirija, trebao sam dobiti i nagradu publiku i u konačnici da pobjedim. Ali, su mi dušmani tu kutiju razbili. Muradif Brkić je to krivično djelo uradio zbog njegovih pjevača, poput Mileta Kitića koji je pjevao pjesmu „Op tkalo čurpikalo merhaba”. Tako je Mile došao na drugo, a ja na treće mjesto, a danas se taj isti Mile stidi te pjesme i nikad je ne spominje.
Zbog čega je tu istu pjesmu “Dugo te dugo očekujem”, snimila svojevremeno Nada Obrić?
– Kada je Cuca, kako smo mi Nadu od milja zvali, čula tu pjesmu odmah je poludjela za njom. Mislim da je nije snimila srušila bi svijet. Poslije toga snimila je još jednu moju pjesmu „Sad mi trebaš”, ali nema veze. Znači da su pjesme dobre sve dok ih drugi snimaju.
Jedan si od rijetkih pjevača koji ne trči za novcem?
– Čovjek uvijek mora znati kada treba ručnu povući. Zlatna sredina je zakon, padovi su gorki. Mnogi koji su glumili zvijezde danas drže kokosi i prodaju jaja. A, estrada je tako daleko pala nisko da će biti još gore. Treba sve to malo da se pročisti, nek se zna ko kosi a ko vodu nosi. Tu računam i na sebe.
Šaban Šaulić uvijek govori da najviše voli tebe da sluša. Zbog čega još do sada nije došlo do saradnje između vas dvojice?
– Nas dvojica nismo isti stilovi, a za moj novi album Šaban mi priprema jednu moram da kažem fantastičnu, ubitačnu pjesmu.
Pjesma i politika?
– Ma to je sve grozno. Paljenje zastava što se desava u posljednje vrijeme, to rade samo političari pred izbore. Boje se da ne izgube svoje udobne fotelje, a nadam se da hoće i da će doći neko ko ovu zemlju i narod zaista voli i za taj isti narod se bori, koji ne da da se taj isti narod tuče.
Kako je došlo do saradnje sa Duškom Kulišem koji je autor tvoje nove pjesme “Skenderija”?
– To je rezultat jednog dugogodišnjeg prijateljstva. Duško je dobar pjevač, autor, muzičar i ono što je najvažnije dobar čovjek, ta pjesma je rezultat jednog prijateljstva koje traje godinama.
Na sarajevskom koncertu Jevremović, Kalezić, Kuliš, Agić i Maletić
I kad će konačno taj sarajevski koncert?
– Vrlo uskoro, a gosti će mi biti Miki Jevremović, Zoran Kalezić, Duško Kuliš, Hasiba Agić i Sanja Maletić. Samo oni i niko više. Neke sarajevske kolege pjevače neću pustiti ni da budu dio publike jer kada se oni mene nisu sjetili tokom njihovih solističkih koncerata ne trebaju ni da dolaze da se slikaju.
