O pjesmama vrijednosti i trajanja koje ni vrijeme nije moglo pregaziti dosta puta je kazivano. Svakako naslućujete da je riječ o izvornoj pjesmi. Sevdalinci posebno. U sve to bih “utopila” i neke evergrine za koje se misli da su izvorne, a zapravo su komponovano stvaralaštvo.
Ne bi bilo pošteno kazati da i sada, u ovo vrijeme, nema lijepo kazanih tekstova, melodija, pjesama uopšte. Takav je, kažu, neki slijed jer nema naroda na bilo kojoj tački zemljanog “šara”, koji ne pribjegava nekom usavršavanju. No, uvijek ostaje aktuelno nešto iz prošlosti. Pazi se na istoriju muzike. Sada smo svi, čini se, u svjetskoj istoriji.
Toliko je usavršena naša muzika da se apsolutno ne može razlučiti kom žanru koja pjesma pripada. Rekoh, ima prelijepih osmišljenih tekstova, što bi rekli lijepo kazana riječ. Ali, ruku na srce, mnogo je onih kompozicija čija je muzika preslikana, pokradena, dorađena… O onim rogobatnim tekstovima suvišno je trošiti riječi. A svako ko ima iole ukusa znat će na koje pjesme sam aludirala. Ali, eto, pomenuću te neke “Gare”,”šampone od kopriva”, “gaćice”, “grudnjake”, “sise lažljive”…. Eto upravo dotle je došla ta sloboda u muzici. I kažu novi zvuk. Tačno da je nov, ali je i nakaradan. Zanimljiv vrlo kratko vrijeme, ali kome? Publika zapravo osjeti da ono što im se prezentira nema granice u neukusu. Nastranu što nema, kako rekoh, žanrovskog opredjeljenja.
Neki pjevači čak proklinju dan kad su snimili neku od pjesama. Igrali se radi igre ili ti radi dvosmislene slobode riječi i onda nagrabusili oni, a ne autor . Tako je, recimo, Mitar Mirić koji je dobar pjevač snimviši pjesmu “Ne može nam niko ništa” koja je korištena kao ratničko Otelo pa i kao pjesma koju pjevaju navijači na utakmicama, maltene dobio “zabranu” pjevanja u regionu ili bolje reći u nekim dijelovima regiona. Čovjek ni kriv ni dužan ispašta. Istina, neka publika i sada, a i prije dok je pjeva u transu je.
I pomenuta kompozicija i pjesma “Ustaj sine majka zove” Duška Kuliša su djelo pokojnog Novice Uroševića. I koga to briga kada narod sve sluša po vlastitoj volji. A pjevači, bar što se tiče Mitra, najradije bi je, kako sam čula jedne prilike, izbrisao iz vlastite karijere. A mi naslijedili zvuk, mislim na ex. jugoslavenske prostore jer svaka nekadašnja republika ima svoj naslijeđen etno zvuk. Bezbroj mogućnosti izučavanja i usavršavanja. I to bi trebao biti kao neki izazov za sviju.
Ne čini mi se, nego tvrdim da je Dino Merlin “jedinka” koji u svojim tekstovima koristi te stare, nježne, emotivne, “vjerne” riječi i rečenice koje nikada nisu, niti će izgubiti na svojoj aktuelnosti. I zato je to što jeste. Institucija! Nepročitana “knjiga” za sve učesnike” utrke za popularnošću.
Prije neki dan sjedila sam u društvu sa Josipom Pejakovićem, živućom glumačkom legendom, koji onako dok se istiha sviralo uz kadrove njegove emisije zapjeva stihove “što se bijeli u gori zelenoj” iz Hasanaginice i reče mi da su mnogi svjetski muzički znalci kazali da nikada ništa ljepše nisu čuli, a pjesma nikada nije snimljena jer je “poravna”. A snimaju se sevdalinke, po bog zna koliko puta, u raznim varijantama i kompozicijskim “egzibicijama”, kao prave “renesansu” od nečeg što ima svoj kliše, od nečeg što je lijepo dok je autentično.
