U ranom poratnom periodu prvi ko je “probio led” iz regiona, pa došao u Sarajevo da gostuje je Zoran Kalezić. Sjećam se gostovao je na robnoj kući Sarajka, onako improvizovanoj. Okupio se veliki broj naših pjevača i muzičara da proćaska sa ovim, nekada mnogo popularnim, pjevačem. Čak su mu neki pomogli svojim “blokovima” pjevanja pa napravili pravu drugarsku noć. Ja bih rekla noć za pamćenje.
Pjevali su se i stari hitovi i sevdalinke i sve i svašta. A onako u pauzi jadali se jedni drugima.
Dok smo mi, s jedne strane, prepričavali svoju “socijalu”, ništa manje, kako nam je ispričao tom prilikom Zoran, nije bio sretniji u ratnom periodu. Bilo je to vrijeme, kako reče, kada je bio šikaniran od strane “JUL-a”.
Naravno, nije zaobišao ni one koji su tamo “vedrili i oblačili” Zoricu i Kemiša. Nije mu, veli on tada, zbog Zorice nego zbog Kemiša kojeg je 1982. godine pozvao u “Dom sindikata” da dođe iz Njemačke i da se predstavi publici. Ali takvih ljudi, pričao je Zoran, treba se samo kloniti. A oni su njega “sklonili” iz Beograda i spriječili ga da radi i živi, čak mu nije dozvoljen ni najavljeni solistički koncert da održi, iako je tada snimao za PGP. Otišao je iz regiona “preko bare” da živi. Snašao se, to mi je drago.
Tom prilikom je bilo osim prepričavanja tužnih tema i onih na koje smo se smijali. Prisjetili smo se svi njegovog nastupa u “Domu sindikata” te pomenute ‘82. godine kada je imao najveću tremu u svojoj karijeri. Svi su ga, pričao je tom prilikom, pipkali, hvalili, tapšali, nešto popravljali kravate. Pa i njegova supruga. Trebao je da izađe na scenu na sporedni ulaz kroz publiku. I u momentu kada je trebao da ukroči u salu jer se već oglasila muzika vidio je da mu je otkopčan šlic. Držao je u ruci mikrofon. Daljinski mikrofon koji je te noći prvi put donesen u Jugoslaviju.
Munjevitom brzinom, kaže, da je razmišljao dok je kiptio u znoju. Znao je da će se ugasiti svjetla prije no što zapjeva. I to je bio trenutak kada je na prosto nemoguć način uspio da zatvori rajsfešlus na pantalonama. Ostalo je sve prošlo u najboljem redu, ali kaže da je po povratku u garderobu osuo paljbu po prijateljima, rodbini i supruzi naravno. Izgrdio ih kako nisu primijetili taj detalj na njemu. No, onda nastavi da je pjevač taj koji o sebi treba da vodi najviše računa.
A ja sam najviše voljela Zoranovu pjesmu “Dobro veče izgubljena nado”, pjevača koji je uistinu uživao nevjerovatnu popularnost u bivšoj nam državi. A nasuprot svoj popularnosti bio je spontan i dok je pjevao i kada se družio, a takav isti je bio i sa publikom. Uvijek je omiljen među svojim kolegama i ne znam da se neko nekada požalio na njega. Na pjevača koji je svoju karijeru započeo kao zabavnjak. Njegovao svoj prepoznatljiv stil, ali beskrajno uvijek uživao, kako je i sam isticao, u izvornoj pjesmi.
Zbog jedne od takvih je i proglašen od strane loših, nerazumnih ljudi izdajnikom, zato što je pjevao “Pljevaljske tamburaše”, a on tek uvijek je bio za ono ljudsko. Mahana mu je oduvijek bila što je bio iskren i nije bio racionalan, nego je govorio što misli, a pjevao što voli.
