Po pitanju pjevačke karijere u rodnom Tešnju nije mogao puno toga ostvariti. Zato je morao dalje. Kao sedamnaestogodišnji momak koji se nije odvajao od kuće i porodice, Jasmin Muharemović je krenuo put Beograda, odnosno Požarevca, gdje će 1983. godine započeti svoju estradnu karijeru.
Priznaje da se plašio puta u nepoznato. Strah mu je stezao grlo i tjerao suze na oči. Razmišljao je, priča Jasmin, da izađe iz voza na prvoj stanici i vrati se kući. Ipak, kako su kilometri pruge ostajali iza njega, pobijedio je strah i brzo potom se našao u Beogradu. Planirani susret sa Novicom Uroševićem desio se tek nekoliko godina kasnije. Ali, čekanje na susret i saradnja sa spomenutim hitmejkerom se isplatila.
– Moj susret sa neprevaziđenim čika Noletom desio se tek četiri godine nakon mog dolaska u Požarevac. Nije bilo lako doći do njega. U međuvremenu sam radio i čekao. Naš susret i saradnja napokon se desila 1987. godine kada smo uradili moj prvi album “Ja sam taj”. Krenulo je jako dobro, a moja prva ploča prodata je u 250.000 primjeraka. Bilo je to mimo svih mojih očekivanja. Tek tada sam postao poznat, popularan i tražen pjevač koji je pjevao skoro svake večeri. Brzo sam zaradio za kuću u Požarevcu, a potom i solidan stan u Beogradu na Bežanijskoj kosi – prisjeća se Muharemović svojih početaka.
Početkom rata našao se u Beču, kao i njegov brat Esad Plavi. Bili su tu još i rahmetli Ipče Ahmedovski, Šaban Šaulić i mnogi drugi. Brat je kasnije otišao za Holandiju, Ipče se vratio u Srbiju, a on je izabrao Beč za svoju novu adresu. Ipak, konstantno je na relaciji Beč-Tešanj-Beograd.
Sa Novicom Uroševićem je započeo svoju karijeru, istu su nastavili krajem devedesetih prošlog vijeka, a uoči same smrti poznatog kompozitora, Jasmin je dobio njegovu posljednju pjesmu “Ciganski car” koju je nedavno i snimio.
– Nedavno sam snimio dvije pjesme, a “Ciganski car” mi je bila prioritet. Uskoro ću snimiti i spot za tu pjesmu, prije svega jer je čika Nole zaslužio da se ekranizuje njegova posljednja pjesma.
O nekadašnjim vremenima Jasmin vrlo rado priča. Ne krije da se voli sjećati nekadašnjih koncerata, druženja i putovanja. Iako je prihvatio realnost i čenjenicu da je to već odavno iza njega, priznaje da voli “živjeti u prošlim vremenima”. To je, dodaje, jače od njega, a obrazlaže time što se s pravom ima čega lijepog sjećati. O današnjim prilikama na estradi Jasmin je bio i ostao jako kritičan.
– Svi vidimo gdje je muzika danas i ko se sve zove pjevačem ili pjevačicom. Ipak, neću pretjerati ako kažem da sam u grupi pjevača koji znaju svoj posao. Nisam najbolji, daleko od toga, ali sam dobar pjevač koji je to dokazao već odavno. Ovi “šoumeni” to svakako nisu i nikada neće biti ma koliko “silovali” medije i štampu u namjeri da publiku ubijede da su neke zvijezde. Koji “šoumeni”? Pa, svi mi vrlo dobro znamo ko pjeva, a ko krešti, da se ne lažemo. Puno ih je, na našu žalost. Ja i mnoge moje kolege iz generacije ili oni nešto stariji, složit ćete se, nismo u vrhu popularnosti, ali naše pjesme jesu. Bez naših hitova nema slavlja ni veselja. Nekadašnje pjesme, pa i one najlošije, hitovi su za ove današnje.
Iako je Beč njegova zvanična adresa, Jasmin se vrlo često nađe u rodnom Tešnju. Tamo mu je, veli, najljepše. Tamo se najbolje osjeća.
– Svako voli svoj rodni kraj i voli mu se vratiti prije ili kasnije. Ni kod mene nije ništa drugačije. Nema kafe, kolača ili pite zeljanice kao one u rodnoj kući, to je jasno. U Tešnju se osjećam komotno, rasterečeno i odmorno. Jedino tu zaboravim na sve ono ružno što se dešava na estradi.
