Iako je Mirjana Samardžić uvijek bila vrlo zatvorena prema medijima, ipak je pristala da sada kada Ljubiše više nema, progovori o njemu.Ona je uvijek bila vrlo zatvorena prema medijima, i Ljubišin život u javnosti decenijama je pratila iz sjenke.Ipak, otkrila je kako se osjeća u trenucima dok se Srbija i prostor nekadašnje Jugoslavije opraštaju od njenog muža.
– Oni odaju počast izuzetnom filmskom stvaracu, ali sve to ja uopšte ne doživljavam tako. Ljubiša za mene nije ni glumac, ni reditelj, ni producent. On je moj Beka. Sve što sam radila u životu bilo je zbog toga da bi nas dvoje sproveli neku svoju ideju, privatnu ili profesionalnu, ali nikada nisam voljela da se eksponiram. Mom biću je prijalo da budem u sjenci, tako da i sve ovo što su ovih dana, i sada u Kinoteci govorile njegove kolege i prijatelji, ja osjećam kroz jednu drugačiju prizmu. Naravno, cijenim to što su rekli, i vrlo sam im zahvalna na tome, ali za mene je moj Ljubiša, moj Beka, neko ko je meni ujutru kuhao kaficu. Mi smo iz nekih javnih gužvi uvijek bježali da sami popijemo kafu, i ta je uvijek bila najbolja. Decenijama, više od pedeset godina! Ja sam bila jako mlada kad smo se upoznali na Bledu, imala sam 17 godina, a Ljubiša 25, oženio me kad sam skoro još bila u školskoj klupi. I nikada se ni za trenutak nismo odvajali, osim kada je snimao. On nije bio boem, nije sjedio po kafanama, volio je kuću, porodicu, miris domaćeg ognjišta u svakom pogledu, u zajedničkom ručku, večeri, bliskim razgovorima-rekla je Mirjana. Htio je, kaže, da snima film po najjlepšem romanu Ive Andrića, “Travničku hroniku”, ali mu se to, nažalost, nikada nije ostvarilo.
– Kad je radio svoj poslednji film, autobiografski dokumentarac “Panta rei”, već je bio bolestan, i nije bio zadovoljan kako je to napravio. Planirao je da ga popravi, da ispravi neke stvari, jer je uvijek bio svjestan kada nešto može bolje da uradi. Planirao je i da napiše knjigu. Nije uspio. Posljednjih mjeseci bolest je jako napredovala. Ljubiša više nije mogao da hoda, da gleda, da govori. Mogao je samo da me čuje, a ja sam neprestano bila pored njega. Ne znam šta da kažem, nekako mislim da on nije otišao. Rekla sam našoj kćerki maločas, poslije svih ovih govora ovdje: "Zamisli, sada nemam s kim da odem da popijem kafu". To je bila suština našeg života – neke male, obične, tople, bliske stvari – kaže Mirjana, ističući da je uvijek osjećala koliko je važna u njegovom životu, i šta ona znači svom Beki.
– Svaka Ljubišina priča u javnosti počinjala je sa “moja Mira i ja”. Tako mi je stvorio, uslovno rečeno, i dosta “neprijatelja”. Ne vole svi to da čuju. Uvijek sam mu govorila, nemoj ljudima stajati na muku, mnogi nisu ostvarili neku svoju pravu ljubav, ni brak, ni sreću. Ono što mi privatno živimo je samo naše, tvoje i moje, i zašto time opterećuješ ljude. A on bi mi na to odgovorio: "Bože, ženo, o čemu ti razmišljaš!" Ali, Ljubiša je bio i vrlo tvrdoglav. Sada još uvijek ne mogu da povjerujem da je otišao zauvek. I dalje mislim da sam ga ispratila na neki put, i da će se vratiti – ističe Mira.
– Ljubiša je obožavao svoje unuke, volio je da ih šeta, da se igra sa njima, razgovara, uvijek je bio spreman da se sa njima vraća u djetinjstvo, ali i da ih uči nekim važnim stvarima. Tješila sam našu malu unuku, koja se spremala da na Ljubišinom ispraćaju govori Kiplingovu pjesmu, koju je njen deda obožavao. Pitala me je: "Pa, kako ću ja to, baba, da uradim. Uradićeš lako, rekla sam joj, zato što je deda otišao na put, i mi smo i dalje svi tu zajedno" – završila je ona.
