Komemoraciji slavnom glumcu Ljubiši Samardžićuu Svečanoj sali Jugoslovenske kinoteke prisustvovali su brojni glumcu. Komemoracija je počela emotivnim govorom Jugoslava Pantelića, a nakon njega na binu je izašao Radoš Bajić.Njegov govor je rasplakao mnoge.
-Gospođo Miro, porodico prijatelji, ja neću iz glave, ja cu iz srca.Polako i neumitno ostajemo sami. Zauvijek nam odlaze najbolji među nama. Oni koji se rijetko rađaju, vrhunski briljantni. Imao je osmijeh koji je plijenio iskrenošću, ljepotom. U nešto više od godinu dana tamo iza onog brda otišli su velikani filmske umjetnosti i glumci koje smo najviše voljeli. Gaga, Madžgalj, Bata, Manda. U teškoj dužnosti koju nisam smio da odbijem usuđujem se da njegovoj supruzi Miri i njegovim kćerkama i unukama u nastupajućim danima tuge da ostanu ponosni. U brlogu rijalitija, vremenu silikona, vajbera, gdje se tetovaža više cijeni od znanja, u tužnom danu kada nas napušta neko ko je poseban, da se čovjek zapita s kime ćemo ostati ako nam svi idu. Koga ćemo voljeti, obožavati, kome ćemo se diviti? Koga ćemo da pokušamo da sustignemo, da nam bude idol? Kao mladog glumca, mene je Smoki učio da pucam šmajserom i mitraljezom. Sjećam se partizanskih filmova. Tada smo imali kinomatografiju i ambicije- rekao je glumac i otkrio u čemu je Ljubiša bio najbolji.
-Smoki je sve radio najbolje. Sposobni producent koji je od dinara pravio dva, veliki glumac, kolega, šarmer, drug prijatelj. Još u nečemu je bio najbolji. Odličan igrač pokera. Za sitnu paru tek da ima nešto. Završavam ovu tužnu besjedu u hotelu neretva u Mostaru 70ih godina sjede tri gromade Bekim Fehmiu, Bata i Ljubiša i kao četvrti ja. Partija pokera kao škola života. Da li je potreban komentar? Čime li sam zaslužio toliku čast? Ko je pobjedio a ko izgubio nije važno. Ja sam pobjedio jer sam bio u tom društvu- rekao je Bajić.
