Danas kažu postoji sloboda mišljenja u izrazu kroz pjesmu, kao što je oduvijek i bilo. No, da li je baš tako? Nekada je politika kontrolirala sve segmente života pa i pjesme. A danas, čini se, da počev od koncerata, festivala, izvođači trebaju da se paze reakcija publike.
Postavljena bomba
Tako je svojevremeno Tozovac ispjevao pjesmu o šeretu trubaču Jeremiji Krstiću, bio mu oduzet pasoš, skinut je iz svih javnih glasila a on jedno vrijeme boravio u Njemačkoj u strahu od oštrije kazne. Kažu pjesmom niko nije ugrožen jer pjeva ko šta želi, samo što nekima nije lagodno slušati sa svoje pozicije. Tozovcu je vraćen pasoš, sve u tišini, kao i kada su mu ga oduzeli.
Olivera Katarina je kao i Lola Novaković imale tokom karijere embarga zbog navodnih saradnji sa tajnim službama. Himzo Polovina, Zaim Imamović, Zehra Deović, Meho Puzić su bili skinuti sa radija jer ih je tadašnji jugoslovenski konzul odveo u kafanu u kojoj se čuo glas ustaštva. Bili su skinuti sa svih glasila sve do momenta u kojem je Zehra nadležnima pojasnila ko ih je odveo u tu kafanu.
Ivo Fabijan i Neda Ukraden i orkestar Olimpik svojevremeno su dobili prijetnju da je u njihovom avionu postavljena bomba jer su bili ubjeđeni da je ona Hrvatica a ne Srpkinja. Smatrali su se prevarenim.
Braća Bajić umalo nisu stradali zbog pjesme “Sitan kamen do kamena” koju su otpjevali za vrijeme gradnje pruge Beograd – Bar. Oni su pjevali u crkvi a to je značilo skidanje sa radija, oduzimanje pasoša, javnih nastupa, oni su bili četnički pjevači, po mišljenju tadašnje vlasti, jer je to bilo vrijeme bratstva i jedinstva a oni pjevaju o kamenu sa Avale i Lovćena.
Nikola Urošević Gedža je ‘77 zbog “Blagih dana” skinut sa radija jer je veličao Srbiju, ali naročito zbog ravnogorskih pjesama kada je na kaseti ispjevao 15 četničkih pjesama a sponzor mu je bili šabačka crkva.
Cune Gojković zbog pjevanja iseljenicima matice Hrvatske a Ivo Robić iseljenicima matice Srpske bili su kažnjeni i sankcionisani jer je jedan bio nazvan ustašom, a drugi četnikom. Cune je dodatno zbog pjesme o vojvodi Sinđeliću prvo proglašen četnikom, a kasnije dobio orden Rada.
Mirko Pajčin alijas Baja Mali Knindža, Bosanac iz Gubina kod Livna ispjevao u svojim pjesmama toliko mržnje prema muslimanima da to normalan um ne može svariti. Između ostalih pjesme “Stanite paše i ustaše”, “Muslimani bolje da vas nema”, “Ne volim te Alija”, u kojoj je napisao i otpjevao stravične retke zla. Kazao je da nikad neće zapjevati Hrvatima jer su mu oni navodno spalili kuću a on njima nije. Zato je stočio mržnju, nacionalizam i nedužnu krv u stihove.
Marko Perković Thompson pravi buru oko svojih nastupa, ima embargo zbog veličanja ustaškog pozdrava na nastupima pa tako ni u velikom dijelu hrvatskog područja već 20 godina ima embargo na nastupe. A on kaže da je “Za dom spremni” pozdrav mira i da je idiotizam nazvati to političkim i nacionalističkim istupom.
Lepa Brena je u ratnom periodu boravila u Brčkom sa Milošem Bojanićem. Otišla je, kaže, kako bi izvela majku i oca, sestru i brata iz rodnog grada. Pisano je sve i svašta, a ona je na sve kazala da je radila što je morala i trebala jer je Jugoslovenka kosmopolita, a ne zanima je kome ona smeta, kome je dobra a kome ne sa svojim imenom i prezimenom.
U ranom poratnom periodu prvi pjevač iz Srbije koji je probio led u sarajevskoj Sknderiji bio je Sinan Sakić. Bilo je negodovanja RVI koji su se kasnije našli u prvim redovima na koncertu u prepunoj dvorani. I Zorica Brunclik je u poratnom periodu bila odstranjena iz medija u vlastitom gradu i državi. Bila je odbačena zbog drugovanja sa JUL-ovicma, posebno sa Mirom Marković a Saša Popović bio je taj koji ju je polako uveo u sve medije i vratio na muzičku scenu.
Uslišena molba
Miroslav Ilić 2011. je na Kupusijadi u rodnim Mrčajevcima zapjevao pjesmu o četničkom vođi Draži Mihajloviću, stoga je u Hrvatskoj zabranjen, pa valjda i u Bosni, ako je po onom šta godi i ne godi publici. Iz sličnih razloga zbog nastupa Bajage u Karlovcu bunili su se lokalne patriote, ali nije im bila uslišena molba kao ni za Joksimovića.
Doris Dragović dugo nije imala puta za svoje nastupe. Bilo je onih koji nisu željeli iz samo sebi znanih razloga Dinu Merlina vidjeti na svojim prostorima. No, Beograđani ga vole kao što vole i Gibonnija, Rozgu, Parni valjak…
Piše: Dženita Hasović-Mirvić
