Mladi Visočanin Armin Muizaferija je ispunio svoj dječački san. Uspješno plovi muzičkim vodama, oženio se, dobio sina, a ljubav prema muzici je u odnosu na fudbal prevladala. Drag je gost na svim manifestacijama na kojima se pojavi, pobjednik je mnogobrojnih festivala u BiH i Hrvatskoj, a ovaj put prisjetio se svojih početaka, ljubavi prema lopti i saradnji sa Hajrudinom Harijem Varešanovićem.
Otac
Mnogi ne znaju da je tvoja prva ljubav bio fudbal. No danas uspješno ploviš muzičkim vodama. Kaješ li se zbog odluke što si odabrao muziku?
– U mojim Mulićima pored Visokog je bilo nogometno igralište, odnosno malonogometni teren i tako sam tu i provodio najviše slobodnog vremena. Naravno da sam kao mali dječak imao ambicije za sport, konkretno za nogomet i tadašnji treneri su rekli da sam dobar. Međutim, muzika je prevladala i nije mi žao. Danas je fudbal sastavni dio moga života, doduše rekreativno.
Nije li otac, koji je također muzičar, imao dosta uticaja?
– Otac je glavni krivac što sam se počeo baviti muzikom. On je malo i pokušao da mi ohladi ljubav prema nogometu. Zahvalan sam mu zbog toga. Kroz muziku ipak mogu malo bolje pokazati emociju i dokazati se.
Imao si i dobar tim ljudi okupljenih oko sebe. Dosta ti je pomogao i Hari Varešanović.
– Kada sam ja počinjao, nije bilo ovako mnogo muzičkih emisija i show programa, pa je bilo potrebno na neki drugi način naći svoje mjesto u medijskom prostoru. U jednu ruku sam imao sreću, mada ništa se ne dešava slučajno. Otac je muzičar i sav taj muzički svijet mu je manje-više poznat tako da mu nije bio problem bio doći do nekoga. U ovom slučaju do nekog dobrog autora, kao što je Hari Varešanović, jer smo odlučili da startam sa dobrom pjesmom kvalitetnog i vrhunskog autora.
Je li bio strog?
– Iz ove perspektive drago mi je što sam imao takvog mentora na svom početku. Sa Harijem nije bilo jednostavno raditi, jer je previše iskren. Nekada me to znalo puno sekirati, ali danas sam mu zahvalan na tome. Bio sam mnogo mlad tada, teško su mi neke kritike padale.
Tada je došlo i do tvog proboja na hrvatsko tržište?
– Meni se desilo da sam bio na pravom mjestu u pravo vrijeme. Takav slučaj je sa Hrvatskom. Slučajno me Hari zovnuo na „Veče sevdaha“ u Lisinskom, gdje sam upoznao neke ljude i Miroslava Rusa. Nakon toga sam uzeo učešće jer je uslijedio poziv za Hrvatski radijski festival, gdje sam se predstavio sa pjesmom „Gdje mi ljubav spava“ i odnio jednu od glavnih nagrada. Tada je i počela ta priča. Velika je odgovornost to bila. Trudio sam se da učim.
Motivacija
Pretpostavljam da je u tvom životu bilo mnogo odricanja zbog muzike. Je li porodica mnogo ispaštala?
– Mnogo odricanja ima. Da bi nešto dobili nešto morate i žrtvovati. Meni je drago da tada nisam žrtvovao porodicu, moje moralne i vjerske principe. Ni danas ne ispašta moja supruga, moje dijete. To je najbitnije. Bitna je organizacija.
Šta si propuštao u tom periodu? Šta ti je davalo snagu?
– Bilo je manje spavanja, manje pijenja kafa. Ali bitno je da je čovjek u pokretu. Kada sam bio umoran, dobar krug ljudi i dobra ekipa oko mene me dodatno motivisala. Jako je bitno da čovjek ima dobro i zdravo okruženje, bilo kojim poslom da se bavi.
Podrška porodice
Ne mali broj tvojih kolega nije imao podršku porodice. Kako to komentarišeš?
– Nije rijedak slučaj, kada sam pričao sa starijim kolegama a koji su imali problema sa svojim roditeljima zbog muzike i muzičkih karijera, budući da im roditelji nisu dali da se bave tim poslom. Muzika je jedan jako osjetljiv posao i drago mi je da mi je otac pomogao da sve to ide u pravom smjeru.
