Toma se vjenčao četiri puta Olgicom, Milicom, Nadom i Gordanom. Svaku svoju ljubav ispratio je pjesmom, prepunom emocije i duše.
Najkarakterističnije pjesme balkanskih kafana su one koje je ispjevao Tomislav Toma Zdravković.
Tvorac i prezentator pjesama autobiografske tematike koje je svojom specifičnom bojom glasa donio. Najtačnije bi bilo kazati izdramio. Jer dok bi on onako otužno, boemski i šmekerski pjevao, pjesma se ogledala u njegovim očima, licu i pokretu.
Toma Zdravković rođen je u Pećenjevcima nadomak Aleksinca 1938. godine. U siromašnom, sedmočlanom obiteljskom okruženju završio je osnovno obrazovanje i kurs za traktoristu. Često bi odlazio u tamošnje amatersko društvo glume i to je jedva stizao jer je radio teške fizičke poslove a olakšanje mu je bilo pjevušenje.
U Leskovac prelazi nakon slučajnog susreta sa tada nepoznatom kafanskom pjevačicom Silvanom Armenulić. Ona ga je promrzlog, bez dinara odvela u kafanu „Radan“, predložila da radi bilo kakav posao. Svoje muzičare zamolila da se pobrinu za njega. Toma je radio i počeo pjevati a oni ga učili starogradske, zabavne i narodne pjesme. Nenadano postaje miljenik kafanskog svijeta.
Počinje gostovati po hotelima.
U tuzlanskom „Bristolu“, zrenjaniskom hotelu „Vojvodina“, niškom „Parku“ i beogradskom „Gradskom podrumu“. Za sve to vrijeme piše, komponuje pjesme, tužne ljubavne tematike kojima je davao poseban pečat njegova umirujuća poravna interpretacija i vokal prepun gorčine. Stvarao je vrhunske hitove „Dotak'o sam dno života“, „Tužno leto“, „O ciganko moja“, „Prokleta nedelja“, „Danka“, „Kafana je moja sudbina“, „Da l’ je moguće“… snimio 30-ak singlova i 11 albuma i ko zna koliko kompilacija. Prvi solistički koncert Toma je održao 1982. godine u beogradskom „Domu sindikata“.
Serijal oproštajnih koncerata, 20 uzastopnih u Domu sindikata ‘87. i diljem jugoslovenskih prostora i šire. Toma je dobi mjesto na takmičenju „Beogradsko proljeće“ 1969. godine. Iste godine na Ilidžanskom festivalu sa pjesmom „Odlazi, odlazi“ osvaja drugo mjesto publike. Pjevao je i na beogradskom „Saboru“, na Vogošćanskim festivalima, Hit paradi, Hit ljeta, na Mesamu ‘84. pjesmom „Dotak'o sam dno života“. Ista prestižna muzička manofestacija tog doba mu ‘87. dodjeljuje godišnju nagradu za najboljeg pjevača. Zdravković se pojavljuje i na filmu „Balkan express“, „Bolje od bekstva“, „Kako je propao rokenrol“, „Doktorka na selu“ seriji „Bolji život“ pa i u „Top listi nadrealista“. Njegova duša satkana od ljubavi prema ženama, ćeifu, alkoholu i hazardu mu je mnogo toga oduzela.
Zarađivao je basnoslovnu sumu novca, dobivao na kocki, a potom sve u trenu gubio, dijelio, trošio, od svega kupio samo jedan stan na Banovom brdu. Bio je svjestan da je još od ‘74. godine sa sobom nosio papilon bešike, kancer koji je zanemarivao. Istina povremeno bi kontrolirao a odmah poslije liječničkog tretmana odlazio u kafanu na šenluk.
Toma je bio pun strasti prema ženama. Vjenčao se četiri puta Olgicom, Milicom, Nadom i Gordanom. Svaku svoju ljubav ispratio je pjesmom, prepunom emocije i duše. Velikan koji je muzici dao sebe, svoju intimu dovodi i svoj život u opasnost. Nakon saobraćajnog udesa samo je oživio rak koji je nosio 17 godina. Odstranjeni su mu bubrezi, prostata i bešika. Ležao je na urološkom odjeljenju VMA u Beogradu. Sam! Potpuno sam! Osim supruge Gordane i brata rijetko ko bi ga posjetio. Niko od kolega nije ga obišao. Ali to kao da Tomu nije doticalo. Samo je isticao radostan trenutak kada mu je Bregović poručio da čim izađe čeka ga poklon pjesma. Čovjek koji je pisao i pjevao stvarnost, bez izmišljanja. Opjevao dešavanja iz vlastitog života, umjetnik koji je mnogo lijepih djela ostavio u trajanju osuđen na skromnost preminuo je u 52. godini života. Ukopan je te ‘91. godine na centralnom beogradskom groblju, baš kada je bio na vrhuncu svoje slave.
Ljubav iz Travnika
Svoju najveću ljubav u životu trajno je ponio sa sobom u grob. Tomina najveća ljubav je bila travničanka Slavica koju je upoznao u Tuzli. Vijest o njenoj preranoj smrti zatekla ga je na crnogorskom primorju, nije stigao ispuniti joj želju da ga posljednji put vidi u sarajevskoj bolnici. Posjetio je njen grob u Travniku na koji je položio buket bijelih ruža kako je i naslovljena njegova najljepša balada.
Poklonjen honorar
Dobrodušni Toma Zdravković je nakon jedne svadbarske tezge kompletan honorar dao djevojčici Zorici koja je prodavala cvijeće. I upravo ona je na njegov grob položila vijenac od svježih ruža sa florom na kojem je pisalo „Tomo, moje djetinjstvo te žali“.
Pjevači nemaju vremena
Tomin brat Novica jednom prilikom dok je krenuo da obiđe svog brata u bolnici na istom katu gdje je Toma ležao, sreo Miroslava Ilića koji mu je kazao da nema snage da vidi Tomu tako bolesnog. Saznavši taj detalj Toma je kazao „ne ljutim se, pjevači nemaju vremena za bolesti“.
Spomenik u prirodnoj veličini
Tomi je u rodnim Pečenjevcima 20 godina poslije njegove smrti podignut spomenik u prirodnoj veličini i spomen ploča sa natpisom „Dao sam Vam dušu svoju“.
Hektolitri alkohola
U vrijeme dok je ležao u bolnici bez stare predstave o sebi jer je okusio nemoć, strah i beznađe, kazao je nekada sam bio hektolitre alkohola koji su krivac ovom mom stanju a sada mi je i gutljaj vode težak.