Smrt jedinstvenog interpretatora narodne muzike Šabana Šaulića koji je iza sebe ostavio široku lepezu pjesama dubokih stihova, genijalnog glasa a i njegove skromnosti, dobrote i prizemnosti je sama po sebi izazvala nevjericu kod svih onih koji su ikada čuli njegovu pjesmu i znali za njegovo ime.
Tugu zbog nesretno presječenog životnog puta onih koji su ga bolje poznavali, voljeli i bili mu bliski.
No, da sve ne bude kako treba, od samog početka počinju licemjerne i lažne estradne pa i medijske izmišljotine. I ne samo to. Počet ćemo od komemoracije. Rade Vučković, njegov sjajni saradnik i čovjek koji mu je napravio prekrasne pjesme, bolje reći evergrine, umjetnik koji je i Predsjednik udruženja tamošnjih estradnih umjetnika, u svom govoru ispred 300-tinjak ljudi koji su stigli sa različitih strana bivše države i svijeta kazao je nekoliko prelijepih rečenica. A onda provukao nešto što je „zaparalo“ uho onih koji to tako ne gledaju. A rečenica je glasila: „Žali te Srbija, Srpska Republika i svijet“.
O tome se puno polemisalo ne samo u estradnim krugovima nego i na samom groblju prilikom ukopa, pa valjda je cijela bivša država voljela i cijenila Šabanov rad. Zar nije mogao kazati kao što je rekla Zorica Brunclik „Za tobom plače Srbija, region i svijet“. No, kako god prisutni na komemoraciji u manjem broju našli su se na groblju prilikom Šabanovog ukopa. A onda nastaju špekulacije tamošnjih medija da je bilo prisutno sedam, pet hiljada ljudi. A tako nije.
To odgovorno tvrdimo s obzirom na to da smo bili sudionici tog tužnog dana na groblju Zaslužnih građana. Gotovo pa isto mišljenje imaju svi oni koje smo sreli nakon sprovoda. A onda je u priči napravljena usporedba Šabanovog sprovoda i dženaze Safeta Isovića. Gotovo pa isto. Svi su se nadali da će rahmetli Safeta ispratiti cijelo Sarajevo, a nije bilo tako. To se desilo i sa Šabanom. Zašto genijalnim, velikim i značajnim nije „rezervisan“ posljednji ispraćaj za pamćenje, za anale jer ako su za života ostavili vrijednost za sva vremena trebalo je tako i da budu ispraćeni na posljednji počinak.
Ne, dalje se o sjajnom umjetniku Šabanu Šauliću počinju preplitati kojekakve morbidne priče o ljudini koja je maltene tek spuštena u zemlju. Pišu pokraden mu novac nakon udesa, a taj Šaban gotovo pa nikad nije sa sobom nosio novac jer je njegova supruga Gordana sve uzimala unaprijed. To odmah neko drugi pobija pišući da je Gordana dužna 250.000 eura menadžerima. A onda kreću optužbe zašto je Šaban uopšte išao vozilom, na šta se oglašava menadžer koji kaže da je radio po uputama supruge koja je „vođa parade“. Potom silni natpisi o njegovoj navodnoj ljubavnici Ivoni Negovanović Cuci koja se oglasila bestidno da se dva sata prije udesa čula sa Šabanom, koja je bila navodno trudna s njim pa izgubila trudnoću, potom se izbacuju fotografije njih dvoje zajedno.
Priče idu do te mjere pa kazuju da je Šaban imao u planu da se razvede od supruge i odseli u Krčadin a porodici sve ostavi. Došli su i do testamenta, pa i do kuće u Šapcu u kojoj će Ilda napraviti spomen prostor za svog oca. O mnogobronim natpisima vezanim za njegovog vanbračnog sina bi uistinu bilo suvišno kazivati kada je već nadugo i naširoko i preduboko dotaknuta ta tema.
No, biser nad biserima je izašao iz usta Nade Topčagić koja je prilikom obilaska mjesta ukopa svog kolege Šaulića iz groba vidjela navodno svjetlost a potom uskliknula i kazala: „Ljudi, Šaban je svetac!“ I još brojni niz bi se mogao napisati svega onoga što je rečeno po društvenim mrežama, prepričano po kuloarima. Samo jedno pitanje može pasti na pamet a to je zašto jednom dobrom čovjeku koji nije bio svjestan svog uspjeha, čovjeku koji je s ljubavlju stvarao i radio svoj posao, ne dozvole da u miru počiva, pa da ga njegovi bližnji u miru oplakuju.