Upornost i talenat doveli su Sašu Matića u sami vrh estradne scene. Svojim glasom i emocijama koje pruža u svakom otpjevanom stihu osvojio je publiku širom regiona.
Na muzičkoj sceni se pojavio u vrijeme kada je narodna muzika bila pod uticajem različitih stilova. U međuvremenu je izgradio zavidnu karijeru i postao jedan od najcjenjenijih i najtraženijih pjevača mlađe generacije. Ali krenimo ispočetka.
Rođen je u Drvaru, 26. aprila 1978. godine. Tamo je živio sa bratom blizancem Dejanom, mamom Dragicom i tatom Zoranom. Još kao dijete sa roditeljima se seli u Beograd i tada sve počinje.
Završio je nižu i srednju muzičku školu, odsjek klavir, u Zemunu, a na Akademiju, kaže, nije htio iako je mogao. U to vrijeme bio je vanserijski talanat. Čak je u šestom razredu muzičke škole proglašen za najbolju interpretaciju izvedenog ispitnog programa u muzičkoj školi „Kosta Manojlović“.
– Na gradskom takmičenju u Beogradu osvojio sam drugo mjesto…. Ali po prirodi sam kampanjac, pa sam se za sve pripremao u minut do dvanaest. Od malena sam slušao zabavnjake i narodnjake, uvijek išao na sve koncerte, bilo to u Drvaru ili Beogradu, od „Riblje čorbe“ do Halida Bešlića... – priča Saša.
Premda je odrastao u rock'n roll generaciji, Saša je od malih nogu volio narodnu muziku. Sjeća se prve pjesme koju je odsvirao i otpjevao:
– Kada sam bio klinac, bila je aktuelna pjesma „Pozdravi je, pozdravi“ od Miroslava Ilića. To je jedna od prvih pjesama koju sam „skinuo“ na harmonici koju sam dobio od bake na poklon. Bila je to mala ruska harmonika koja je imala samo 16 basova. Druga pjesma je bila „Druže Tito, mi ti se kunemo“, ipak sam ja iz Drvara! – dodaje uz osmijeh.
Saša se rado prisjeća djetinjstva i raznih nestašluka koje su on i Dejan radili.
–U moje vrijeme nije bilo mobitela, kompjutera i ostalih čuda tehnike ali sam uprkos tome imao lijepo djetinjstvo. Mi smo uživali u drugim stvarima, igrali smo se sa drugarima, sankali, vozili bicikl… Roditelji su se trudili da Dejanu i meni ništa ne fali. Čak i kad je bilo nekih problema, muke i besparice oni su na sve načine pokušavali da mi to ne osjetimo i da nas dvojicu izvedu na pravi put, da postanemo dobri ljudi, što se ja danas trudim da primijenim u odgoju svojih djevojčica – priča Saša i dodaje da su Dejan i on bili živa, nestašna djeca, zbog čega su često završavali u kazni.
On je od malih nogu bio šarmer, i trudio se da zabavi sve oko sebe. Ali, otkriva često su se on i Dejan znali i potući a tu bi on uvijek izvlačio deblji kraj.
Iako slijep od rođenja, nikada tome, kaže, nije pridavao toliki značaj te vrlo često zbija i šale na svoj račun.
– Sebe nikad nisam smatrao drugačijim od ostale djece. Kod mene je uvijek važilo pravilo da i ono što ne mogu, ja MOGU! Od malih nogu sam se tako odnosio prema životu, i danas sam takav. Sjećam se kad sam sa 16 godina prvi put otišao sa drugarima na neku svirku. Oni su ht5jeli da dođu i da mi pomognu da se spremim, a ja sam im rekao "Ništa se vi ne sekirajte, samo se vi pobrinite da ne kasnite, ja ću biti spreman". Na kraju je ispalo da sam ja njih morao čekati – priča Saša uz osmijeh.
Saša redovno trenira i trudi se da vodi zdrav život. Za sebe kaže da je "ljetni čovjek" i da mnogo voli more i plivanje, te tvrdi da se rijetko ko može pohvaliti da je bolji plivač od njega. Također, pored mora i plivanja mnogo voli i svoj Drvar u koji rado dolazi kad god mu to obaveze dozvole.
– Kao klinac sam se najviše radovao raspustu jer je to značilo odlazak u Drvar. To mi je bila najveća radost i sreća. Toliko sam volio Drvar da sam svaki raspust provodio tamo. Čak i samo jedan dan da imam "lufta" ja idem u Drvar. I danas obožavam Drvar! Kad smo se preselili u Beograd to je za mene bio smak svijeta! Kao da me neko bacio na drugu planetu. U Drvaru sam znao svaki ćošak, sve mi je bilo kao na dlanu. Odjednom dolazim u Beograd gdje važe neka druga pravila. Međutim, ja sam po prirodi takav da vrlo brzo stičem prijatelje a pošto grad ustvari, čine ljudi tako sam i ja vremenom zavolio Beograd i mislim da nikada ne bih mogao otići iz Beograda.
A i Beograd je "prigrlio" Sašu što se najbolje pokazalo rekordnom prodajom karata za koncert u najvećoj dvorani u Srbiji a zatim i u Sava centru.
– U karijeri mi se sve odvijalo brzo i lijepo. Imam utisak kao da sam juče snimio prvi album. Nekih stvari nisam bio ni svjestan. Kada bih se ponovo rodio, sve bih isto uradio. Ono što sam sanjao kao dječak, ostvario sam u velikoj mjeri za 15 godina. Najveće želja mi je da trajem narednih 15 godina, pa onda još 15. Važno je da publici podarim što više dobrih pjesama i ne razočaram je – kaže Saša i dodaje da je najsretniji bio 8. marta kada je stao na scenu beogradske Kombank arene, čime je ostvario svoj dječački san.
