Psiholog i znanstvenik Boris Jokić, nositelj doktorata s Cambridgea zaposlen na zagrebačkom Institutu za društvena istraživanja, široj je javnosti postao poznat kao voditelj Cjelovite kurikularne reforme koji se pokušao oduprijeti protureformskim pritiscima političke desnice. Svojim neumornim aktivizmom i zaraznim optimizmom, Jokić je postao jedno od najpoznatijih lica građanske Hrvatske koja je u junu 2016. diljem zemlje organizirala masovne skupove “Hrvatska može bolje” u znak potpore provedbi cjelovite reforme.
Kao saradnik na više od 20 znanstvenih projekata, autor ili su autor desetak knjiga i više znanstvenih članaka na temu obrazovanja, jedan je od vodećih stručnjaka za to područje u Hrvatskoj. Krajem juna Jokić će u sklopu Zagreb Book Festivala (ZBF) sudjelovati na panel raspravi na temu “Tiranija izbora – obrazovanje u doba filtriranja”, a tim smo ga povodom pitali koji su najveći problemi i kako vidi budućnost hrvatskog obrazovnog sustava. Ovogodišnji Zagreb Book Festival (ZBF) održava se na temu ‘Selfie kultura – mit i stvarnost’, kojom se želi propitati koliko se suvremeno društvo promijenilo pod utjecajima novih digitalnih tehnologija. Čini se da smo kao društvo postali površni, okrenuti sami sebi, sve manje empatični. Je li se društvo zaista promijenilo? Postoji li ‘Google generacija’, drugačija od svih drugih generacija u prošlosti?
-Nisam od onih koji misle da je prije sve bilo bolje i da se nepovratno iz nekog ‘zlatnog doba’, u koju god ga vremensku tačku neko u svom osobnom vremeplovu smjestio, približavamo apokaliptičnoj distopiji. Društva se neprestano mijenjaju. Brz tehnološki razvoj i društvene promjene koje se, prije svega, očituju u sve većoj heterogenosti stanovništva sigurno mijenjaju naše živote. Neke su od tih promjena negativne, te su nam i češće u fokusu. Neke su izrazito pozitivne, njih često zanemarujemo. Umjetnost, ali i znanstvena istraživanja upućuju na to da se za svaku generaciju smatra da je lošija, manje empatična, površnija nego one koje su bile prije. To, naravno, nije tačno. Danas su informacije dostupnije nego ikad, nove tehnologije pojavljuju se gotovo svakodnevno, a obrazovni sistemi, kako se čini, temelje se na idejama iz 19. stoljeća. Koji su po vama najveći problemi savremenih obrazovnih sistema? Opća dostupnost informacija daje lažni dojam dostupnosti znanja. Od Burundija, preko Pakistana, Hrvatske pa do Norveške i Kanade informacije su u trenu dostupne, ali znanje nije. Velika je iluzija da ako u svakom trenu pokretom prsta možete doći do informacije nužno znate više. Ta iluzija u osnovi je velikog raslojavanja između pojedinaca i društava koja se već sad mogu podijeliti na ona znanjem siromašna i ona znanjem bogata. Društva koja su spremna mijenjati i prilagođavati obrazovne sisteme tehnološkim i društvenim promjenama imaju šansu. Ona koja to nisu, ostat će znanjem siromašna društva. Tu se krije odgovor o budućnosti Hrvatske. Tu se krije i važnost ulaganja u odgoj, obrazovanje, znanost i kulturu. Tu se krije i moja osobna motivacija u osmišljavanju i pokretanju promjena u Hrvatskoj. Koji je najveći problem hrvatskog obrazovnog sistema? Naš je obrazovni sistem i dalje ustrojen prema matrici i potrebama sredine 20. stoljeća, a to je prije svega usvajanje velike količine činjenica i reprodukcije istih. Danas je takav obrazac za mladu osobu, odgojno-obrazovne radnike, ali i društvo u cjelini neprimjeren i potencijalno štetan. Takvo obrazovanje mladoj osobi niti je relevantno niti motivirajuće. Nije niti praktično niti povezano sa životnim iskustvom djece i mladih osoba. Hrvatski je obrazovni sistem ujedno izrazito nepovezan između različitih razina i vrsta obrazovanja – kazao je.