Godine 1971. je upoznala čuvenog hrvatskog muzičara Karla Metikoša koji se proslavio u Francuskoj. Spojila ih je strast prema muzici pa su 1973. uradili album „Dnevnik jedne ljubavi“ koji se 1998. godine našao na devetom mjestu u izboru 100 pop i rok albuma u knjizi „YU 100: najbolji albumi jugoslovenske rok i pop muzike“. Važi za jedan od najboljih konceptualnih ostvarenja hrvatske diskografije. Na njemu su se našle pjesme: „O jednoj mladosti“, „Srela sam se s njim“, „Sreća“, „Po prvi put“, „Plačem“, „Jedna kratka vijest“, „Ležaj od suza“, „Ne prepoznajem ga“, „Vjerujem ti sve“, „Kao stranac“. Muziku je napisao Karlo Metikoš, a tekstove Ivica Krajač.
Josipa je 1977. godine otišla sa Karlom u Sjedinjene Američke Države gdje je sarađivala sa Paulinjom da Kostom, Irom Njuborn i Džoelom Peskinom. 1979. je iz prethodnih iskustava nastao album „Made in USA“ koji je objavljen na engleskom i hrvatskom jeziku, a snimljen je u Los Anđelesu u Studiu 55.
1986. godine, 10. decembra Karlo Metikoš je iznenada preminuo što je uticalo ne samo na pjevačicine emocije, već i na njeno stvaralaštvo. Godinu dana kasnije mu je posvetila koncert što će postati tradicija koju i je poštovala narednih 20 godina. Naziv prvog koncerta je „Ritam kiše“ po Karlovoj istoimenoj pjesmi iz 1963. godine. Održan je u dvorani „Istra“, a učestvovalo je oko pedeset umjetnika. Neki od njih su: Arsen Dedić, Neno Belan, Dino Dvornik, itd.
Dvije godine kasnije je objavljen zvučni zapis sa koncerta koji je nagrađen Porinom, najprestižnijom nagradom hrvatske diskografije, za najbolji kompilacijski album izvan klasične muzike.
Svoju svestranost objašnjava rečenicom:
–Sve je to muzika, a muzika jeste, ili je nema.
Uprkos velikoj ljubavi koju je osjećala prema svom partneru i saradniku Karlu, sa njim nije imala djece. Majčinstva se odrekla jer se plašila da za dijete neće imati dovoljno vremena i da će ga zapostaviti zbog karijere. Ipak, okružena je ljubavlju i uspomenama na čovjeka koji joj je bio sve. Dobro joj je kada je sama sa sobom i nikada se ne osjeća usamljenom.
U početku se trudila da ne razmišlja da Karla više nema pa nije zapadala u depresiju. Napisala mu je pismo koje je pročitala u Hrvatskom narodnom pozorištu. Pošto je doživio infarkt u snu u 51. godini, za njegovu smrt kaže:
-Upoznala sam nju, ona je mlada i lijepa. Nas dvije smo u dobrim odnosima jer ona ima ključeve od mog stana.
Smatra da je srećna osoba jer ima talenat pomoću kog je mogla da se izrazi i da sebi stvori put kojim će se kretati kroz život. Oduvijek se osjećala neshvaćenom, ali to je nije pokolebalo da slijedi svoje snove. Znala je i da sumnja u svoj uspjeh, ali Karlo joj je pružio podršku i ohrabrenje pomoću kojeg, još uvijek, hrabro korača naprijed.
Na svakom Josipinom koncertu Karlo je sjedijo u prvom redu, i tad bi cijela publika svjedočila njihovim zaljubljenim pogledima i nevjerovatnoj energiji koja je postojala među njima. Svaku pjesmu bi mu pjevala kao da su sami u prostoriji… Dvije tako jake ličnosti stapale su se u jedno.
