Pjesme Muharema Serbezovskog otpjevali su mnogi. Sa ili bez njegove dozvole. No, on se puno ne obazire na to i kaže svima im je zahvalan jer su sačuvali ono što je napisao u vrijeme kada je bio pasivan i nije želio da se bavi muzikom.
– Mnogo pjevača je pjevalo moje pjesme. Slušao sam različite komentare, od svojih prijatelja, ali i od drugih. Pitali su me zašto im ne skrenem pažnju kako treba da pjevaju. Uvijek im kažem da treba malo šire da gledaju stvar. Oni koji pjevaju moje pjesme, pomažu meni, moj kult ostaje tu. Nek otpjevaju moju pjesmu 300 puta, kad-tad će publika saznati da ja to pjevam. U jednoj kafani u Frankfurtu sam pjevao i jedno društvo iz Srbije je tražilo da im pjevam “Zar ovakav sam bio” od Ace Lukasa. Ja im kažem: “E, slučajno znam tu pjesmu!” Otpjevam im, oni kažu: pa ti pjevaš bolje! Pa moja pjesma, kako da ne pjevam – prisjeća se Muharem, a o tome da li je isplaćen za tu pjesmu, nije baš puno želio pričati.
Muharem cijeni sve svoje kolege, ali od svih kolega mu je bio najdraži pokojni Toma Zdravković.
– On i ja smo sedam-osam godina zajedno nastupali. Stvarali smo zajedno pjesme. Kad bih nešto novo napisao, prvo je on to čuo. I danas kad čujem njegovu pjesmu, osjetim toplinu svega što je izašlo iz njegove duše. Ipak, najzahvalniji sam Sinanu Sakiću. On i moj sin Durmiš su i zaslužni što opet pjevam, jer su mi govorili da nisam još za penziju. Zato sam sa njim i snimio duet “Poslednji aplauz” – iskren je Muharem koji je u posljednje vrijeme promijenio mjesto svog boravka, pa već neko vrijeme živi u Beogradu u predratnom stanu koji je uspio vratiti.






