Postoji nekoliko teorija o tome kako je došlo do popularizacije kićenja jelke u cijelom svijetu. U etnološkim zapisima, taj običaj se smatra paganskim, a zimzeleno drveće je podsjećalo na to da će zima proći i da će ponovo nastupiti proljeće. Smatra se da su Njemci donijeli jelku i Amerikancima i Kanađanima još u 19. vijeku, a sigurno je da se germanskim uticajem jelka prvi put našla i kod nas, u istom vijeku.
Rusi, međutim, čuvaju legendu u kojoj se krije glavni razlog kićenja jelke u ruskoj tradiciji.
Kada se Isus Hrist rodio u pećini u Nazaretu nebo se otvorilo, a čitav svijet utišao kako bi dočekao rođenje Spasitelja. Jedna jedina, sjajna zvijezda na nebu vodila je trojicu mudraca sa Istoka sve do Bogorodice i njenog sina koji će spasiti čovječanstvo. Mudraci su se poklonili budućem Spasitelju i donijeli svoje darove. Nakon toga, stigli su i pastiri, pa su se i oni poklonili prinoseći svoje poklone.
Iznad pećine rasla su tri drveta – bor, kedar i jela.
Znajući koliko važnom trenutku prisustvuju, drveće je poželjelo da i ono nešto pokloni novorođenom Isusu i pridruži se slavlju cijelog svijeta.
Kedar je tada zatresao svoje grane i pred pećinu su pale njegove iglice ispunjavajući čitavo mjesto divnim mirisom.
Bor je zatresao svoje grane i na zemlju su pale najljepše šišarke kojima se mogla naložiti vatra i tako zagrijati malog Isusa i njegovu majku.
Jadna jela tada je gorko zaplakala. Ona nije imala ni mirisnih iglica ni toplih šišarki da daruje. Ona zapravo nije imala ništa što bi bilo vrijedno poklanjanja i zbog toga je bila strašno tužna.
Jeline suze vidjela je sjajna zvijezda na nebu. Jako ju je dirnula iskrena tuga ovog skromnog drveta koje nema šta da pokloni malom Isusu, pa je poslala jednu malenu zvijezdu da se spusti na sam vrh jelke.
Tada je jelka zasijala zvjezdanom svjetlošću obasjavajući čitav kraj i, klanjajući se, spustila zvijezdicu pred pećinu da čitav svijet vidi da tu leži budući spasitelj čovječanstva.
