Penzionisaana, 68-godišnja Mira radila je u trgovini u malom hrvatskom mjestu. Kaže, da je život nikada nije mazio. Roditelje je rano izgubila, a ušteđevinu je potrošila na školovanje djece u gradu. Ona se zbog svega toga nije uspjela finansijski osamostaliti te je bila prisiljena ostati da živi s bivšim suprugom, piše Moje vrijeme.
Mira zbog loše finansijske situacije nije mogla iznajmiti stan, pa je bila primorana pristati na ponudu da ostane u dijelu kuće koju je nekad dijelila sa sada već bivšim suprugom.
-Cijeli život radila sam u trgovini, a suprug je radio u nabavi i skladištu jedne firme tu kod nas. Primanja su nam bila ispodprosječna, ali moglo se dok nije trebalo dvoje djece poslati u grad na školovanje. Plaćaj prijevoz, plaćaj dom, obuj ih, obuci, daj svakome džeparac i ode ušteđevina. Tada nam je stvarno bilo zagustilo, a počeli su i bračni problemi – ispričala je, te otkrila da se njen suprug “spetljao” sa šeficom u firmi u kojoj je radio.
-Bili smo u ranim pedesetim, on je radio i nabavu, pa je nekad šefica išla s njim. Kafica ovdje, kafica ondje i eto nevolje, spetljali su se. Ja u početku jedva da sam i primijetila, radila sam od jutra do mraka, nisam stigla ni misliti da bi on negdje na taj način švrljao – istaknula je Mira kojoj je suprug na kraju priznao svoju nevjeru.
-Vjerujte mi, ja koja ovdje nemam nikoga svoga, dvoje djece bilo je u domu na fakultetu, primanja nikakva, ja bih mu oprostila da me za oprost molio. Ali, nije. Rekao mi je da mogu ostati u malom dijelu njegove kuće, dok se ne snađem, ali da će on živjeti na spratu s novom ženom – ispričala je.
Mira je pristala na ponudu bivšeg supruga jer nije imala drugo rješenje.
-Imala sam malu platu. Da sam otišla u podstanare, s tim što bi mi ostalo za život ne bih mogla živjeti nikako, niti se boriti za djecu i plaćati im dom i sve što treba. Niti je tada u onoj krizi bilo boljeg posla sa srednjom trgovačkom, nisam mogla birati – kazala je.
Mira nije imala ništa svoje, a kuća je bila suprugova. Ona već 15 godina živi s njim i njegovom novom ženom.
-Nisam se imala za šta suditi, kuća je bila njegovo nasljedstvo od bake. Uzela sam nešto namještaja koji sam ja kupila, i ostala. Bilo je nezamislivo na početku, ali na sve se živ čovjek navikne. Tu sam dočekala i penziju, a sad nemam ni 400 eura penzije, kuda ću. Srećom imam i svoj ulaz, to mi je dalo moj mir da ih ne moram sresti ni gledati. Iako se pozdravimo kad baš moramo – ispričala je.
Kaže, da je djeca nisu zaboravila. Jave joj se ponekad. Kada doplaze u posjetu, prvo se jave njoj pa onda ocu.
