Nataša Bekvalac je jedna od rijetkih koja se ne sramoti svojih estradnih početaka zbog neadekvatnog odabira garderobe i nespretnog komuniciranja sa publikom i kamerama. Kada se pojavila mnogi su prokomentarisali da je ona “gotov paketić”, a evo ko je zaslužan za njen takav početak.
Naime, Nataša se nedavno u jednoj emisiji prisjetila svojih početaka.
-Meni je žao što moja Hana neće doživeti to što sam ja doživjela da se talentovanom djecom bave na taj način kao što je slučaj bio u mojoj školi. Moja škola je imala hor i odličnu profesoricu muzičkog koja je mene odmah čula, još u prvom razredu, i stavila za solistu hora. Tu sam se odmah susrela sa problemom da su djeca pričala da sam solista hora zato što mi je mama učiteljica u toj školi. Postojali su razni muzički festivali na kojima je naša škola konkurisala, pa sam se tako kao solista upoznavala sa brojnim važnim ljudima, među kojima je bio i dirigent Joca Adamov. On je dirigovao i u “Toboganu” koji je vodio Minja Subota. Njih dvojica su se u kombinaciji na sjajan način bavili muzikom za djecu. Oni su mene prepoznali i kao dobrog pevača i interpretatora, ali i kao cjelokupan proizvod, jer ja nisam samo izlazila i pjevala. Ja sam se trudila, uz pomoć svoje mame, da to bude čitav scenski nastup, od garedrobe do scenskog pokreta koji je mama satima vježbala sa mnom, i to svaki pokret do detalja. Kad sam se na javnoj sceni pojavila 2000. godine svi su govorili da sam kompletan proizvod, ali to nije nešto što se rađa preko noći, nego je to, uz talenat, nešto na čemu se naporno radil- ispričala je Nataša, podvlačeći da je izuzetno zahvalna Joci Adamovu i Minji Suboti za sve ono čemu su je naučili.
–To je bilo teško vrijeme. Nije bilo ni materijala, ni mnogo izbora, ni mjesta na kojima možeš da kupiš scensku haljinu, pogotovo za dijete. Sada kada gledam iz ove perspektive, kada sam i sama majka, i kada se prisjetim koliko je ona vremena i truda ulagala u sve to, prosto mi suze naviru na oči. Ona je išla čak i u Istanbul da bi kupila najsjajnije materijale koji kod nas nisu imali gdje da se kupe, pa su svi širom otvorenih očiju gledali u te šljokice i pitali se odakle mi. Ona je gledala fotografije nekih svjetskih faca i onda potom po uzoru na to šila nešto slično u minijaturnoj varijanti- prisjetila se Bekvalčeva perioda provedenog u “Muzičkom Toboganu”.