Legendardni Miodrag Petrović Čkalja ostao je upamćen po nevjerovatnom talentu i ostavrenjima u kojima je igrao. On je ostvario nezaboravne uloge u “Kamiondžijama”, “Putu oko sveta”, “Bog je umro uzalud”, “Ljubav na seoski način”, “Vruć vetar”…
Njegov sin, Čedomir Petrović se svojevremno bavio glumom i režijom, međutim kako ističe zbog očeve iskrenosti već dugi niz godina nije više u tom poslu.
Čedomir Petrović za “Blic” kaže da ne gleda televiziju, ne gleda reprize, a svog oca, o kome piše i u svojoj knjizi “Bilo nekad jedno vreme kad su ljudi bili bolji”, kaže:
– Bio je jako dobar otac. Trudio se, a ja sam se trudio da budem dobar sin. Nismo se sukobljavali nikada, jedino oko sporta, oko fudbala koji smo zajedno gledali. Nikada me nije udario, nikada nije psovao… Kada se sjećam oca, više se sjetim nekih privatnih stvari koje publika ne zna. Ne sjetim se njegovih uloga i humora već kao oca privatno. Ja sam njegove serije gledao kao gledalac. On je bio potpuno normalan, jedino je njegova popularnost bila enormna…
– Nije se on sviđao nekima koji treba da ga se sjete. On se sviđao narodu. A ovima je govorio u lice istinu. Ne vole svi da čuju istinu. Zbog toga trpimo i moja kćerka i ja. Trpimo, niko nas ne zove u pozorište, na film, na televiziju… Sva vrata su nam zatvorena kao londonska banka. Neće da nas zovu. Moja Jovana je odlična glumica, igrala je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Došli su novi mladi glumci, poluglumci-polutajkuni, tu su klanovi… Ali ponosan sam što je Čkalja bio takav – rekao je svojevremeno Čkaljin sin.
Podsjetimo, posljednje godine života Čkalja je proveo u Beogradu u vrlo teškim životnim uslovima, a kada je dobio nagradu za životno djelo “Car Konstantin” održao je govor koji se dugo prepričavao.
-Imam 76 godina i ništa mi ne treba. Živio sam i živim skromno. Ali, znači mi da naša djeca žive normalno. Da sam u Americi, i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se, prvo, svojoj ženi, pa djeci, pa punici, zatim producentu i reditelju. Ali, pošto sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se, prvo, svom šefu samoposluge što mi, ponekad, odvoji penzionersku kosku, pa komšinici u baraci koja mi ostavi mlijeko ispod tezge, pa mom poštaru koji mi uvijek, na vrijeme sa zakašnjenjem, donese penziju. Da nije bilo njih, ne bih bio ovdje. Hvala, Srbijo, pustili ste me da glođem do koske – rekao je neutješni glumac 2002. godine na dodjeli, samo godinu dana pred smrt.
(Express/Espreso)
