Poznavaoci muzike kao cjeline, poštovaoci i konzumenti kvaliteta, oni pravi i iskreni na spomen imena Silvane Armenulić počinju razgovor o ovoj ljudskoj i umjetničkoj veličini sa poštovanjem.
Mnogi će reći “o mrtvima sve najbolje” ali Silvana je argumentovano još za života ušla u legendu. Svojom pojavom, svojim glasom postavila je standarde koje još niko dostigao nije i teško, veoma teško da će ih i dostići.
Ništa u životu nije slučajno pa tako i njena karijera ali i život u cjelini. Zaslužena titula “kraljica pjesme” kojom ju je narod darovao, zasmetala je nekim estradnim krugovima. Smiješnim i nerealnim tokom pokušavalo se pritiskom na pojedine medije iz Srbije titula “kraljce” prekomandovati u druge ruke. Sve je i završavalo na pokušaju.
Nekome je i sopstvena laž draga ali sve je bilo uzalud. Pojavljivale su se razne “jedne i jedine”, “neponovljive”, “kraljice”, “carice”…ali dominantna laž nije imala snagu istine. Narod je izabrao Silvanu.
Rodila se u Doboju 18 maja 1939 godine. Pričalo se da je otac Mehmed insistirao da mu se tek rođenoj kćeri da ime Zilha. Mehmed je bio poslastičar, poštovan u svojoj mahali. Ta ratna vremena prolazila su i teško i sporo, a ni Bajraktarevići nisu bili mimo svijeta. Živjelo se nekako, krpio se kraj sa krajem ali se na kraju ipak preživjelo.
Ostala je priča kako je djevojka Zilha došla u Sarajevo u posjetu tetki. Ostala je priča jer tu, u Sarajevu se i počinje plesti legenda o ženi, pjevačici, fenomenu koji traje i danas. Nije planirala dugo ostati ali je sudbina drugačije odredila životni put.
Počela je pjevati u kafani i od zarađenih para pomagala i sebe i kompletnu porodicu. Svakodnevno pjevanje za pjevača predstavlja problem ali se Zilha navikavala. Gdje god da bi pjevala kafana je radila, kako to i pjevači i gazde vole reći “punom parom”. Zilha, odmor za dušu i oči.
Umornim radnicima bila je i praznik i “teret”. Dolazili bi u grupama na “po jednu” ali bi ostajali do zore. Nikoga Zilha Bajraktarević nije ostavljala ravnodušnim.
Put u Beograd za Zilhu je i kraj djevojačkih dana. Upoznaje tenisera Radmila Armenulića i za njega se udaje 1961 godine. Tih godina Zilha snima i svoje prve pjesme.
Bosanka, pa još i muslimanka, a izgleda i glasa za čistu desetku, bila je primarna smetnja mada je donosila zaradu svakom. I izdavačima, i saradnicima i vlasnicima kafana.
Njeno prvo pojavljivanje u Beogradu sve, apsolutno sve, je ostavilo bez teksta.
Kolegicama je “nabila” komplekse. Tada nije bilo plastičnih operacija, nije bilo fotošopova ni aparata za uljepšavanje fotografija.
Zbog “umjetničkog dojma” nagavaraju je da promjeni ime. Zilha je bila u nedoumici ali je, na kraju, ipak pristala. Pristala je kada su joj objasnili da je to samo za javnost i da sama može birati ime pod kojim će nastupati.
Tih godina mega popularan bio je film “Gorak pirinač” koji je proslavio glumicu Silvanu Mango i upravo po njoj Zilha se transformiše u Silvanu.
Za arhiv radija Beograd snima pjesme “Teško meni jadnoj u Saraj'vu sama”, “Golube poleti”, “Mene moja zaklinjala majka”, “Da sam ptica”, “Zvijezda tjera mjeseca”…a tada pristaje i na svoj prvi duet sa Slavkom Perovićem.
Snimili su pjesmu “Krčmarice, daj mi vina”, a kolika je bila njena popularnost govori podatak da je čak i Arsen Dedić tražio da sa njim snimi duet.
Pričati i pisati o Silvani i o njenoj umjetničkoj i ljudskoj veličini trajalo bi godinama i trebalo bi puno više strana od planiranih. Sudbina Tome Zdravkovića bila je u njenim rukama. Vraćajući se jedno jutro sa posla u parku na klupi nailazi na momka koji je tu spavao. Nepoznat momak se predstavio kao Toma Zdravković. Gurnut rukom života bio je bez para i prebivališta, gladan i promrzao. Kada ga je nahranila i ponudila čistu postelju saznala je da taj momak i pjesme piše. Život je sastavio dvije legende.
Od tog dana počelo je prijateljstvo koje je talas sudbine prekinuo 1976. godine.
Krenuo je Toma sa Silvanom na nastupe, a kada je osjetila da sam može nastupati i više zarađivati dala je preporuku gazdama. A njena riječ se poštovala. Nije znao kako da se oduži Silvani pa joj nudi pjesmu koju je napisao (a, gdje bi drugo) u kafani pored neizbježne čaše vinjaka.
Silvana osjeća da je pjesma “Šta će mi život bez tebe dragi” neobična, van standardnih klišea. U isto vrijeme Silvana dobija ulogu u seriji “Ljubav na seoski način” i premijerno u jednoj epizodi pjeva tu pjesmu.
Pjesma postaje najpopularnija u Jugoslaviji, a kolege se bore za duet sa Silvanom.
Cune Gojković je preklinje i dobija šansu. Snimaju duet “Gdje si da si moj golube” i “Kad u jesen lišće žuti”, strpljivost Aleksandra Trandafilovića se isplatila i on sa mega zvijezdom snima duet “A, što ti je mila kćeri jelek raskopčan” i “Ima dana”,
Arsen Dedić specijalno piše pjesme za duet sa njom “Sve bilo je muzika”, i “Život teče”, a Slavko Perović u svojoj biografiji bilježi još jedan bod. Sa Silvanom snima i “Dođi neznanko mala” i “Kad smo se sreli prvi put”.
Silvanina popularnost dostigla je vrhunac, od vrha do novog vrha nema puta. Čvrsto je nosila tu zastavu. Dobija uloge u serijama i filmovima “Građani sela Luga”, “Lovac na jelene”, “Saniteks”…. Sve što je dotakla pretvarala je u suho zlato.
Svi oko nje se “ubijaju” od novca. Pjesme “Ciganine sviraj, sviraj”, “Srce gori jer te voli”, “Sama sam”, “Rane moje”, “Ostavite tugu moju”, “Ja nemam prava nikoga da volim”, “Srećo moja”, “Ludujem za tobom”, “Duša moja” i mnoge, mnoge druge postaju trajni hitovi.Donijela je saradnicima bogatstvo, a slušateljima užitak do današnjih dana.
Godina 1976 negdje je zapisana kao zadnja na ovom svijetu. Bugarska slijepa proročica Vanga bila je Silvani domaćin te godine. Da li je Silvana predosjećala nesreću i skori rastanak sa životom, da li je Vanga vidjela taj kraj, da li je……bezbroj pitanja bez odgovora.
U noći 10 oktobra 1976. godine Silvana Armenulić, njena sestra Mirjana i violinista Rade Jašarević svraćaju u restoran “Smederevo” na Zvezdari. Priča se da je pjevača koji je svakodnevno radio u toj kafani zamolila i, naravno, debelo platila, da joj otpjeva pjesmu “U haremu Aziz Abdulaha”, koju je tih dana snimio Safet Isović.
Autoput Beograd-Niš, mjesto Kolari i …..užasna, stravična saobračajna nesreća u kojoj ginu Silvana, Mirjana i Rade.Muk i nevjerica. I danas tako.
Priča o Silvani ne umire, mit o njoj živi i danas. Silvana nije samo “Šta će mi život bez tebe dragi”, “Rane moje”, “Sama sam”….ona je nešto puno šire i duže ali je i “Šta će mi život bez tebe dragi”, i „Rane moje” i…..I danas traje, živi…..
Puno je vode proteklo od njene smrti ali je ipak ostala unikat. Sve drugo, sve ostalo su loše, veoma loše kopije. Negdje u hramu vječnosti njena duša, zadovoljna, živi jer zna dok je svijeta i vijeka da će se po dobru spominjati. Uvijek će biti „silvanića” ali jedna je Silvana. Ili Zilha. Svejedno je.
