Nikolina Kovač pokazala je da je snažna mlada žena kad joj je u trudnoći konstatovana promjena na grliću materice, potom je sa tek rođenom bebom ležala na Institutu za majku i dijete u Beogradu, a onda poslije nekoliko mjeseci imala hirurški zahvat o kome rijetko priča.
– O tome šta mi se dešavalo u toku trudnoće i neposredno nakon porođaja u početku nisam htjela da govorim. Međutim, shvatila sam da bi moj slučaj nekoj ženi mogao da pomogne, da je ohrabri. Sa namjerom da utičem na svijest o prevenciji raka grlića materice, želim da podijelim neke pojedinosti onoga sa čime sam se suočila kao mama u 23. godini.
Nikolini su dok je bila u drugom stanju ljekari konstatovali promjene na grliću materice, ali joj to nisu rekli odmah, već su sačekali da se porodi i na svet donese zdravog dječaka Nikolaja.
– U petom mjesecu trudnoće konstatovan mi je imunološki stres. Rečeno mi je da sam usljed njega dobila neku bakteriju koja može da mi zakomplikuje porođaj i da ću zbog toga ići na carski rez. Iako je moja želja bila da rodim prirodnim putem, morala sam da poslušam savjete ljekara. Istina je bila ta da su oni primijetili neku promjenu na grliću materice i da nisu htjeli da me plaše, pa su mi to prešutjeli. Sam porođaj je bio komplikovan, bebina pluća su se napunila vodom pa je Nikolaj imao problem sa disanjem i zbog toga smo se zadržali u bolnici duže od planiranog. Tada mi je dežurna sestra rekla da i ja treba da ostanem na ispitivanju jer imam tumor i neophodno je da se utvrdi njegova priroda.
Pregled je pokazao da hirurški zahvat može da sačeka.
– Poslije biopsije i potrebnih analiza odlučeno je da sačekamo sa hirurškom intervencijom kako bih mogla da se posvetim Nikolaju. Imala sam mnogo obaveza oko njega, a moje stanje je moglo da se kontroliše. U tim trenucima nisam ni mislila na sebe, samo sam željela da sa mojom bebom bude sve u redu. Zahvat mi je urađen pola godine kasnije u GAK “Narodni front”. Trajao je nekoliko sati, nakon čega sam odmah stala na noge. U takvim teškim trenucima čovjek kao da dobije neku natprirodnu snagu. Morala sam da budem jaka, ne zbog sebe već zbog malog bića koje je tek došlo na svijet i kome sam bila potrebna.
Nije imala kad da razmišlja o tome zašto se tako nešto baš njoj dogodilo.
– Kad ste mama, šta god da vam se desi, morate odmah da se vratite u normalu. Nemate vremena za pitanja i preispitivanja, bolovanja, treba da delate. Moj slučaj nije jedinstven, statistika pokazuje da kroz tako nešto prolazi svaka treća žena. Nisam imala nikakvu genetsku predispoziciju za bolest, niti je moj život u tom trenutku bio stresniji od života prosječne osobe, jednostavno, desilo se. Danas sam još revnosnija kad je briga o zdravlju u pitanju, a oduvijek sam imala izraženu zdravstvenu kulturu, redovno išla na preglede. Ne pušim, u životu nisam popila alkoholno piće, redovno vježbam, a tek kad sam rodila Nikolaja počela sam da pijem kafu. U mladosti sam se sedam godina bavila odbojkom, tata me je davno naučio da energiju treba da kanališem na sport.
U najtežim trenucima imala je bezrezervnu podršku supruga, pjevača Saše Kapora, i roditelja, mame Sanje i tate Radeta.
– Saša me je bodrio i zahvaljujući njegovom optimizmu sve sam podnosila lakše. Nije mi dozvolio da potonem, i danas, nakon svega što mi se dogodilo, osjećam se kao prava pobjednica. Ni u jednom trenutku nisam dozvolila da me ophrva pesimizam, da razmišljam negativno. Poslije operacije, a onda i nakon saobraćajne nesreće koju smo imali prije dvije godine, znam da vam Bog nikad ne da teret koji ne možete da podnesete. Sve to je samo učvrstilo moj i Sašin odnos, bile su to velike životne lekcije.
Iako se nekoliko puta uverila u izreku “Dok čovjek planira, Bog se smije”, Nikolina ima velike planove za svoju porodicu i karijeru.
– Dugo mi je trebalo da nakon svega povratim poljuljano samopouzdanje i ponovo budem ona stara Nikolina sa početka karijere. U tome su mi dosta pomogli treninzi, razgovori sa bliskim ljudima, knjige. Mislim da je nastupio pravi trenutak da u potpunosti napustim školjku u koju sam se učaurila. Što se mojih želja u vezi sa porodicom tiče, ja sam neko ko mnogo voli djecu, pa bih voljela da nas je još dvoje. Ali to su ipak neke uzvišene stvari, one koje se ne planiraju.
