Od samog pojavljivanja u svijetu muzike, Milica Pavlović isticala je da joj je podrška porodice najvažnija. Iako nije poput mnoge djece odrastala sa roditeljima, baka i ddjed pružili su joj bezuslovnu ljubav, brigu i pažnju.
Međutim, od djedove smrti, kako pjevačice ističe, sve se promenilo.
– Sve je potpuno drugačije, Nakon njegove smrti nisam mogla baku da ostavim u porodičnoj kući samu. Trenutno za mene najbolnija tema je što je njoj ustanovljena Alcahajmerova bolest, koja je uzela maha. Pošto sam zatrpana obavezama zbog posla, najbolja opcija je bila da smjestim u starački dom u Beogradu, blizu mene, gdje dobija svaki dan njegu koja joj je potrebna– započinje priču Milica.
Najvećim blagoslobvom smatra odarastanje uz baka Radu, a sada svaki susret sa njom je bolna priča za pjevačicu.
– Činjenica da sam doživjela da neko ko mi je najbitniji na svijetu postane dementan veoma je teška i potresna. Mnogo je strašno kada prilikom svakog viđanja sa njom, moram iznova da se upoznajem i pokušavam da je podsjetim ko sam. Njena Milica. Njena pjevačica. Prilikom svakog susreta trudim se da se prisjeti ko sam, ali svako novo viđanje donosti iste momente. Ali je neprocjenjiv osjećaj kada me prepozna, kada se sjeti, ne mogu da opišem taj osjećaj- objasnila je Pavlovićeva te se osvrnula na svoje djetinjstvo.
–Bila bi laž kada bih rekla da nisam primjećivala razliku između druge djece i sebe tokom odrastanja, ali isto tako boh slagala kada bih rekla da se baka i djed nisu potrudili da mi pruže apsolutno sve što mi je bilo neophodno. Moj otac se ne ljuti kada kažem da je za mene moj otac- moj djed. Jednostavno je to tako. Vladimir i Rada, bili su moj oslonac i moja porodica- istakla je.
(Express/Grand)
