Ni nekoliko dana nakon spektakularnih koncerata Dine Merlina u Beogradu emocije ne jenjavaju. Onih 60.000 sretnika koju su uspjeli nabaviti ulaznice tačno znaju o čemu pričamo, a ostalima ćemo na neki način pokušati dočarati barem dio atmosfere. No, biće teško, jer nema tih riječi koje mogu opisati emociju, energiju i sve ono što se odvijalo ta tri dana u “Beogradskoj areni”.
Prijetnje i huligaške provokacije ne bismo ni spominjali, ali ne možemo ih zanemariti jer su bili jedini marketing koji su pratili ove događaje pošto je naš “čarobnjak” rasprodao tri Arene bez ikakve kampanje. Te prijetnje su dovele ove koncerte u grupu visokog rizika, te zbog toga i ne čudi što su se ispred Arene mogli vidjeti policajci u većem broju, specijalci pod punom opremom, konjanici, a sigurni smo da je među publikom bio veliki broj njih u civilu.
Mjere opreza bile su rigorozne. Iz džepova, torbica izbacivalo se bukvalno sve…novinari nisu mogli unijeti čak ni olovke, a vjernim fanovima nije dozvoljeno unošenje transparenata. Ipak, niko se nije bunio…ni što su satima čekali na ulazu, na minusu, ni što koncert kasni više od sat vremena… jer svi su željeli samo jedno – ući i uživati u pjesmama Dine Merlina.
Polazeći iz Sarajeva razmišljali smo o tome kakav će repertoar Dino izvesti. Znali smo da neće biti nekih patriotskih pjesama, “Alije”, “Bureka”…Tih dana u Beogradu je bio i Hari Varešanović, no vjerovali smo da neće u punoj “Areni” s Dinom pjevati “Dabogda”. Nekako se logičnim činilo da koncert počne pjesmom “Ispočetka”.
I počelo je “Ispočetka”. Za ove generacije Beograđana Merlinove pjesme poznate su samo sa nosača zvuka. Znali su da se radi o ljubavnim pjesmama, sjetnim kompozicijama, nimalo banalnim tekstovima, ali ih nikada nisu čuli uživo. A u prepunim “Arenama” čuli su ih u punoj snazi, neke sa novim aranžmanima koje su zvučale efektnije.
Jake emocije odbijale su se od Dine do publike i nazad. I oni “kameni” često su bili na rubu plača. Kada je pred 20.000 ljudi zapjevao “Jel’ Sarajevo gdje je nekad bilo”, a onda i “Bosnom behar probeharao” uz čestitku za Dan državnosti BiH (25. novembra, na prvom koncertu”), pomislili smo “šta ovo Dino radi”. Nismo znali u tim trenucima gdje da gledamo – na binu, u publiku, ljude pored nas koji su iz sve snage pjevali sa Merlinom, policiju, redare….Kao da smo očekivali da se nešto desi…A Dino je samo mahnuo rukom i kao pravi čarobnjak sve držao pod kontrolom.
Kao nijedna do tada, ove pjesme su ispraćene gromoglasnim aplauzom, koji je tek nakon nekoliko minuta prekinut taktovima “Jorgovana” i izlaskom Vesne Zmijanac. Pored nje, te kao i naredne dvije večeri, sa Dinom su zapjevali Ivana Banfić i Željko Joksimović.
I emocije, i atmosfera i gosti i repertoar pjesama bili su isti svake noći. Možda je Dino u prvoj bio malo napetiji, ne zbog straha od huligana već hoće li sve ukupno štimati od rasvjete, zvuka…I jedina stvar po kojoj su se razlikovali prva od druge večeri jeste njihova garderoba. A kad smo kod nje, neki srbijanski mediji su se dohvatili Dinine. Naravno nisu imali primjedbe na spektakl koji je čarobnjak priredio, te su, valjda u želji da malo “bocnu” napisali da je u jednu čizmu utrpao nogavicu svojih – dimija.
Pitali su ga svašta, a najviše o njegovim izjavama za vrijeme agresije na BiH. Ostao je dosljedan. Nije mijenjao stav, niti se ikome udvarao. Nije “birao riječi o granatama koje su padale na njegov rodni grad”. Nije dao naama.
Ipak, u svemu se svi slažemo – Merlin je uspio u nečemu što niko nije, i sigurni smo još dugo niko i neće. A da je ovo najbolji koncert, ne njegov već koji se mogao vidjeti proteklih godina, komentari su čak i onih koji ga do juče baš i nisu “ljubili”. Sada mu skidaju kapu…i stavljaju na prvo mjesto… jer “na tronu može biti samo jedan”, iako “na vrhu ima mjesta ako se krena sa dna”.
