Nihad Mustafić, u „meraklijskim krugovima“ poznatiji kao Šerbo, već 30 godina živi za haromoniku. Ali tek sada je objavio deset svojih pjesama. Istina, raniji plan da to bude kompletan CD na savjet Ahmeda Švrakića, direktora Hayat Produkcije, „pao je u vodu“ jer mu je savjetovao kako je učinkovitije da jedanput ili dva puta mjesečno objavljuje po jednu pjesmu, nego kompletan album.
Poslušao je Švrakićev savjet jer, i kada je sam malo bolje razmislio, u ovom vremenu hiperprodukcije, puno će bolji efekat postignuti ukoliko tako bude plasirao nove pjesme nego da publici odjednom ponudi više numera.
A, Šerbin život uz harmoniku jako je zanimljiv. Sa svojih 15 godina počeo je svirati u jednom bendu u Doboju gdje je i odrastao. On i još nekoliko njegovih prijatelja uvježbali su repertoar od 20 pjesama i već su ih „ubacili“ da nastupaju u hotelu „Bosna“ u istom gradu. Ali kako im je repertoar bio jako uzak, i nisu imali vremena uvježbati još pjesama, brzo bi „ispucali“ naučeno pa su se još brže i oprostili od zabavljanja gostiju u tom hotelu.
Poslije toga dali su sve od sebe pa uvježbavali pjesme i za vrlo kratko vrijeme postali prepoznatljiv bend „Pinterovi“ u tom gradu, kasnije i puno šire.
Mustafiću je prvu harmoniku kupio njegov otac. Nenadano je došla u njegove ruke i od tada je ne ispušta.
–Kao i svi i on je volio malo popiti i jedan dan u takvom stanju došao je kući i kazao kako vodi svoju djecu u kupovinu. I odveo nas je u robnu kuću. Dok su drugi tražili igračke, ja sam ugledavši haromniku rekao: „Meni kupi haromoniku. Svirat ću ti kada umreš“. I odmah ju je kupio – smješkajući se prisjeća Šerbo.
Muzika je postala dio njegovog života, ali se nikada nije držao samo tipki na harmonici već se trudio da onim danima kada nigdje ne svira odnosno pjeva, zaradi i na drugi način.
–Dok sam služio JNA položio sam sve kategorije koje su bile. Moj rahmetli otac je imao želju da postanem automehaničar i vozač, ali eto okrenuo sam se u drugom pravcu. Ali sam djelimično ispunio njegovu želju jer sam do prije četiri godine aktivno vozio kamion, a vikendima svirao – iskren je Mustafić.
U brojnim emisijama u programu Hayat TVpoput Bajramskog i Novogodišnjeg programa unazad dvije godine stalno gostuje Šerbo. A, sve dok nije otišao sa Enisom Bešlagićem u tu televiziju, nije bilo nikakve šanse da se pojavi u njihovom programu. I od tada počinje nova era u njegovom muzičkom životu.
–Enis mi je jako dobar prijatelj i njemu dugujem jedno veliko hvala za sve što sada postižem. Zaista mi je puno pomogao. Jedan dan mi je samo rekao da idem s njim na Hayat jer ima neku emisiju. Oni tada nisu znali za mene, ko sam, čime se bavim… Enis nije htio početi sa snimanjem emisije dok nisu odobrili da budem s njim. I tada sam zasvirao, onako kako ja to najbolje umijem, i jednostavno i čelnike te TV kuće i brojne gledaoce, ostavio bez teksta – priča Šerbo.
Osim Šerbo oni koji su ga imali prilike slušati zovu ga i „Pokretni džuboks“.
–Nikada tekst nijedne pjesme nisam napisao na papir, gledao u njega pa pjevao. Znam nekoliko hiljada pjesama i nikada nisam pogledao u laptop ili papir da bi se prisjetio kako ide pjesma. Lako je danas biti pjevač odnosno muzičar onima koji nastupaju na mjestima za koja je dovoljno da znaju repertoar koji se sastoji od pjesama koje su snimljene u protekla dva-tri mjeseca jer to ljudi najviše slušaju. Ali u mom slučaju to nije tako. Specifični su nastupi na kojima se ja pojavljujem, drugačija publika, ona meraklijska da tako kažem. Na kraju se svede na stare hitove jer kada njih počnem pjevati, onda počinje taj kafanski život – nastavlja on.
Šerbo je danas sigurno jedan od rijetkih haromonikaša iz BiH koji svira na feštama širom bivše Jugoslavije, posebno u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji…
-Najviše nastupam u Hrvatskoj i Sloveniji. Zaista tamo da hoću mogao bih sedmično pjevati po četiri dana. Zanimljivo je recimo u Sloveniji gdje god sam pjevao, samo što počnem svirati Halidovu „Miljacku“, Slovenci odmah iznose stolove – kroz smijeh govori on.
A, vrlo često zna svirati za svoje prijatelje na privatnim zabavama i ne uzme im ništa za taj nastup.
-Otprilike znam kakva će biti klijentela tu. I ne moram uzeti honorar na tom nastupu sa tako dobrim, odabranim gostima jer znam da ću zahvaljujući takvoj svirci dobiti još najmanje pet novih ponuda, pet novih angažmana – priča nam Šerbo.
Za sve pjesme on je autor i teksta i muzike. Poslije „Mehane“, „Ljuta draga na mene“ s kojom se pojavio na Ilidžanskom festivalu prošle godine, Šerbo je snimio i „Da mi nije te kafane“, a najnovija se zove „I nek ide život“.
-Baš zbog toga što danas snimaju svakakve gluposti, ljudi nemaju dobre pjesme da se uz njih mogu opustiti, odlučio sam snimiti desetak takvih, da tako kažem, kafanskih pjesama. Tako sam snimio pjesmu koja je u fazonu Zvonke Bogdana, Harisa Džinovića, one koje su u fazonu „Nisam te se nagledao“ ili „Polomit ću čaše od kristala“… Znači sve ono što se „na kraju traži“, onda kada se u kafani zadađuje puno novca – priča Mustafić.
Kao već iskusni muzičar nervira ga kada vidi odnosno čuje ko sve danas sebe naziva „estradnim umjetnikom“.
-Ma, ovo danas je užasno, haotično stanje! Volio bih da naprave opet kao nekada prije komisije koje će odlučivati ko može, a ko ne da pjeva. Pa, danas imamo među pjevačima i onih kojima je lakše uzeti mikrofon i kao oni nešto pjevaju, umjesto da odu i kopaju za 20, 50 maraka. Da me pogrešno neko ne bi shvatio, nemam ništa protiv onih koji kopaju kanale ali za neke je bolje da idu u kanal nego da se predstavljaju kao pjevači – iskren je Šerbo.
Samo „veliki“ pjevači mogu živjeti od muzike
-Od muzike danas mogu živjeti samo oni poznati pjevači. Svi drugi ne mogu. Lažu ako kažu da mogu živjeti od muzike. Znam ih na desetine koji imaju jedan nastup i nanjemu naprave nekoliko video-snimaka i onda svako malo na Facebooku objavljuju djelić atmosfere sa nastupa i čovjek bi rekao da su skoro svaki dan negdje angažirani, a oni sjede u kući. Tako varaju publiku – priča nam poznati harmonikaš.
