Najveća autentična zvijezda jugoslovenske muzičke scene, Toma Zdravković, rođen je 20. septembra 1938. godine u selu Pečenjevce, nadomak Leskovca. Njegov otac Dušan bio je mesar, a majka Kosara domaćica koja je rodila petoro djece, najstarijeg sina Aleksandra, potom Ivana, Tomu koga su zvali Dado, kćerku Mirjanu i najmlađeg nasljednika Novicu.
Odrastajući u neimaštini, Toma je brzo shvatio da ga život na selu ne privlači pa je već sa petnaest godina počeo da pjeva i odmah uvidio da je to njegov jedini izlaz. Oni koji su ga slušali, vrtjeli su glavom i tvrdili da tu ima nečega, iako im mršavi i neugledni Toma nikako nije ličio na budućeg pjevača. Ipak, on je svoje zanimanje vrlo ozbiljno shvatio i bio je riješen da krene u svijet, a prva stanica bio je Leskovac. Tu je sasvim slučajno, gladan i promrzao, 1956. godine upoznao pjevačicu Silvanu Barjaktarević, kasnije Armenulić, koja ga je odvela u kafanu Radan, gdje je pjevala sa svojim orkestrom. Tamo je naučio da pjeva narodne, zabavne, starogradske pjesme, francuske šansone i italijanske kancone, a u muzikantskim krugovima brzo se pročulo da u Leskovcu ima neki Toma. S takvom reputacijom uputio se u tuzlanski hotel Bristol gdje je pet godina iz večeri u veče punio salu. U Tuzli se prvi put ozbiljno zaljubio u vitku plavušu Slavicu, rodom iz Travnika, koja mu je zadala mnogo jada.
–U ono vrijeme moj dobar prijatelj bio je Dragan Toković koji je pjevao u kafe-baru Terazije. Obratio sam mu se za pomoć i zamolio ga da me preporuči u nekom lokalu. Pošto je on već bio popularan i više nije htio da pjeva u Bezistanu, upoznao me je sa šefom bara, a on mi je ponudio da ga zamjenim. Sutradan je održana proba. Uhvatila me je grdna trema jer su tada u kafe-baru u Bezistanu svirali najbolji muzičari, a da sve bude gore, na probi su se obreli i slavni fudbaleri Dragoslav Šekularac i Zoran Miladinović. Ta velika imena podsmijavala su mi se dok sam pjevao… Utučen i iskompleksiran, uopšte nisam primijetio da Slavica sedi sa Zoranom i s njim čavrlja kao sa starim prijateljem. Shvatio sam da tu nešto nije u redu tek kad sam im prišao. Pred cijelim društvom rekla je kako mora da obiđe neke prijateljice. Šta sam mogao nego da se složim. Vratio sam se u pustu sobu hotela Balkan, a ona se pojavila tek posle ponoći – prisjećao se kasnije Toma u jednom intervjuu i sa Slavicom krenuo u Novi Sad.
Ali, jedne večeri u zrenjaninskom hotelu Vojvodina upoznao je zgodnu crnku Olgicu. Zaboravivši na Slavicu, Toma ju je potpuno očaran upitao da se uda za njega i ona je pristala. Njihova kćerka Žaklina rođena je 22. novembra 1963. godine, na dan kada je ubijen predsjednik Džon Kenedi, po čijoj supruzi je i dobila ime. Međutim, njegov prvi brak nije dugo potrajao jer su se poslije nekoliko mjeseci razveli u Osijeku. Nakon toga mijenjao je kafane, pevao u novosadskom Putniku, beogradskoj Topčiderskoj noći i na Svetom Stefanu, gde su ga dočekale loše vijesti.
–Jednog dana vraćajući se sa plaže, svratio sam do recepcije. Kažu: Imaš telegram. Meni se godinama niko nije javljao, ni od kuće, niti sa bilo koje strane. Ma, ni moji iz Pečenjevca, sela prema Leskovcu, nisu mogli da znaju gdje sam. Ja sam se od njih otkačio i išao od kafane do kafane, po cijeloj zemlji… Uzmem telegram, a u njemu stoji da se hitno javim jednom ljekaru u sarajevskoj bolnici. Ljekar, koji je poslao telegram, dodaje da je Slavica teško bolesna i želi da me vidi. To me je totalno šokiralo – evocirao je kasnije uspomene pjevač koji je po dolasku u Sarajevo želio da ostane pored nje, ali nije mogao da dobije angažman.
Morao je opet u Bristol i Tuzlu, gdje mu je nekoliko dana kasnije stigao telegram sa obavještenjem da je Slavica umrla. Tako je nastala njegova možda najtužnija pjesma Buket bijelih ruža.
U međuvremenu, Zdravkovićeva kafanska karijera nastavila se angažmanom u niškom hotelu Park, odakle je prešao u beogradski Gradski podrum, gdje je tri godine pjevao svake večeri. Nepopravljivo sentimentalan, Toma je inspiraciju za pjesme crpio iz ličnih iskustava, a izdavačka kuća Diskos ponudila mu je 1963. godine da snimi prvu ploču, bez ikakve reklame.
U Gradskom podrumu upoznao je Milicu s kojom se poslije nekoliko mjeseci venčao i činilo se da pored nje više nije onaj stari. Nije mnogo pio, ostavio se kocke i boemskog društva koje ga je svuda pratilo. Nakon što je na poziv Jugotona snimio ploču sa pesmama Ciganka, Marta, Nikad neću da te zaboravim i Anđela, singl je ostvario zlatni tiraž, što mu je otvorilo sva do tada zatvorena vrata. Tokom 1969. godine odužio se i Silvani Armenulić napisavši joj legendarnu pjesmu Šta će mi život.
–Za vrlo kratko vrijeme, Silvana je postala izuzetno popularna i ono što je sanjala da bude. Ali, bolje da je nije snimila, a ostala živa – govorio je Toma koji se sa drugom suprugom Milicom razveo februara 1970. godine, a depresiju i razočarenje gasio u dnu čaše i za kockarskim stolom.
–Nikad nisam pio zato što volim alkohol, uvijek je sve kretalo od nekoliko tura pića i to uvijek u društvu. Radio sam u kafani, morao sam da komuniciram sa gostima i stalno bio u tom grotlu života. Postalo je navika da se sedne sa prijateljima, popriča, popije i tu povratka nije bilo. Vremenom, sticale su se navike kad je riječ o alkoholu, pa sam sam sebi bio i bolji i slobodniji. Počeo sam da živim životom pjevača koji ima svoje ćefove i voli da mu muzika svira jer na taj način hoće da se oslobodi svih briga i problema. Onda ti nije važno da li je neko doktor nauka ili skretničar, bitno je da je on čovjek čije ti društvo prija. Znali smo da u kafanama provedemo tri-četiri dana bez prekida – iskreno je pričao ovaj veliki boem čija je velika strast bila i kocka.
Ostavši bez dinara i uvjeren da će brzo umrijeti zbog zdravstvenih problema, pobjegao je prvo u Ameriku, a potom se decembra 1974. godine zaputio u Kanadu. Tamo je upoznao frizerku Gordanu koja je insistirala da se vjenčaju kada su ga već otpisali kolege, prijatelji, čak i lekari.
Sve lošijeg zdravlja, morao je u bolnicu, gdje su ga dva puta operisali. Iako je nastavio da pije i puši, njegovo stanje se privremeno stabilizovalo. Nakon što se rodio sin Aleksandar u Torontu, sa porodicom se krajem 1978. godine vratio u Jugoslaviju i snimio novi album. Pjesme Umoran sam od života, Prokleta nedelja i Danka brzo su našle put do publike.
-Imao sam više sreće nego pameti. Sažalili su se na mene i zato me ponovo prihvataju. Da li zbog toga što znaju da sam bio bolestan i potucao se po Americi, Kanadi i vratio kući, a možda su me nekad i mnogo voljeli, pa je to ostalo u njima. Meni je, mislim, sve to što sam prošao i izdržao moralo baš tako i da se dogodi. Ostao sam ja negdje, u svom posljednjem genu, ipak malo seljače kog su novac i slava tresnuli u glavu. Ne, nije me sve to zbunilo, nego, ne znam ni sam, nekako nadmašilo. Ali, ne da se Toma, ne tako lako – pričao je po povratku u domovinu.
Toma Zdravković napisao je TITU pjesmu koja je uzburkala čitav državni vrh!
