Za neke je Branimir Džoni Štulić vrijedni čudak, ters, osobenjak…
No, šta god ko rekao ili napisao o njemu, osporiti mu njegovu inteligenciju visoke razine, muzički talenat, nevjerovatno oružje u opštem znanju. Sve što Džoni stvori na polju umjetnosti, to je sa razlogom i osnovom, te tako sa razlogom i dalje traje.
Kada je stvarao za “Azru” i u “Azri” bile su to pjesme prepune čežnje, ljubavnog žara, ljepote koje je u to doba u njemu stvarala Snježana Banović. Djevojka sa svojih 18 godina u to doba je bila velika Štulićeva ljubav. Njoj je posvetio pjesme “Usne vrele višnje”, “Volim te kad pričaš”, “Život običnog tempa”, “Jesi li sama večeras”… i on samo zna koje je još muzičko djelo posvetio voljenoj ženi, od koje je bio stariji deset godina.
Na put u Holondiju, u novi život, nije pošla sa njim. Imala je svoj cilj usmjeren ka obrazovanju. Sada je ona, redateljka, dr. nauka i profesorica na Akademiji nauka i kulture. Džoni imao ljubavi, ali skrasio se sa Jozefinom koja se mogla uklopiti u njegov bioritam. Njegova nepredvidiva ćud je riješila da nakon 25 godina obznani u javnosti album “Glazba”.
Nešto kasnije uslijedilo je novo iznenađenje za njegove i “Azrine” fanove. Pustio je snimak koncerta iz 1990-te, održan pred 40 hiljada Banjalučana. Veličanstven snimak, kao i Štulićeve nove numere pokupili su brojne komplimente oduševljenih poklonika lijepo kazane riječi i vrhunskog zvuka.
Piše: Dž. H. M.
