Za otvaranje izložbe karikatura darovitog slikara i karikaturiste Amara Ajdinovića koji je portretisao brojne tumače i autore sevdalinki, iako sam naumio govoriti napamet, za Art kući sevdaha u kojoj je otvorena izložba, pripremio sam ovakvu besjedu:
Dame i gospodo, poštovani prijatelji i drage prijateljice, ima jedna već pomalo zaboravljena sevdalinka nastala poslije Berlinskog kongresa 1878. godine, poslije Aneksije BiH Austro-Ugarskoj monarhiji u kojoj je, dakle u aneksiji, naš narodni genije prepoznao mrklu pomrčinu, pa je zavapio:
Avaj Bosno, sirotice kleta
Po tebi mi ni sunce ne šeta
Po tvom raju pjetli ne pjevaju
Tvoja polja i tvoje doline
Pomrčale tamne pomrčine.
Ni 123 godine poslije toga, čak i dobro obaviješteni pesimista ne može reći: Bit će i gore, samo treba pričekati. A ja mislim da gore ne može biti. Zato neću da čekam i gotovo! Nije želio čekati ni još uvijek mladi i svestrano daroviti, akademski obrazovani Amar Ajdinović, koji nas je okupio ovako sretnim povodom. U najaduhovitijem gradu na svijetu, u slavnom šeheru, u najdivnijem šeheru u kojem su čak i nobelovca pitali: Pisac, napiše li se stogod?, u kojem su svome dušmaninu Miteranu, koji je ovamo stigao da onemogući moguću intervenciju i da se zaustavi rat, iako su, dakle, znali o kome se radi, i pljeskali mu uz povike: Ko je doš'o, ko je doš'o!!!? Potom su ga proglasili su i za počasnog građanina.
Dakle, u gradu u kojem su, ne tako davno, i neboderima davali imena po omiljenim humorističkim likovima, u gradu takvih sjajnih humorista poput Mehmedbašića, Zorabdića, Dijaka, Velića, Prele, Skorupana i neponovljivih karikaturista Adija Mulabegovića, Hasana Fazlića, Bože Stevanovića, Midhata Ajanovića i Đoke Ninkovića, recimo, humora gotovo više i nema. A kada osmijeh nestane – ode u helać i čovjek i grad i sve postaje i čemer i jad.
U takvo mrklo i gluho doba odnekud iz prisjenka bukne on, Amar Ajdinović slikar i karikaturista plemenitih namjera da nam izazove osmijeh uvodeći u svoj karikaturalni svijet ljude koji nipočemu nisu smiješni i koji svojim djelovanjem nisu izmamljivali smijeh nego sjetu i dirljivu i plemenitu srajevsku i bosanskohercegovačku tugu. Sugerirajući i određujući naziv ove izložbe, negdje u dalekoj i djelimično konzerviranoj memoriji imao sam na umu stih patetičnoga Jesenjina uz čiju su se poeziju neki loši udvarači udvarali svojim i tuđim djevojakama i ženama, a koji glasi: Gospođo majko, vaš sin je tako divno tužan. Divna bosanska tuga najčešće se ukriva u našem lirskom dragulju, u našoj gradskoj pjesmi sevdalinci.
A ovaj grad i duše njegovih ljudi su rodna mjesta takve ljubavne pjesme. One, pak, koji su nam pisali takve pjesme ili razgrtali i tumačili njihove duboke slojeve, nazavao sam tumačima te naše plemenite tuge. Jer, naša sevdalinka, o čemu god da pjeva, u pravilu uvijek pjeva o ljubavi. Zato su njeni tumači uvijek i na poseban način bili lijepi jer su do naših sjetnih duša donosili neke divne i dirljive hijeroglife narodnih duša koje u sebi ukriva naša sevdalinka.
Karikaturista uglavnom uvijek ima jasno određen cilj: nagrditi svoga junaka, unakaziti, ismijati, izobličiti, izvitoperiti i poružni da mu se život smuči. Na ovoj izložbi karikatura našeg Amara Ajdinovića, nema ružnih likova. Svi su lijepi kao divni likovi iz rane faze stvaranja Volta Diznija. Možda je to i stoga što je, naš poduzimljivi Armis Arap Mešić, koji je i u poslove vođenje ovog hrama pjesme, dakle Art kuće sevdaha, uveo i neke elemente artificijelnosti, Amaru dao zadatak da likovi na njegovim karikaturama moraju ostati lijepi.
Jer, jedan slavni humorista je rekao da je najbolji onaj pogodak koji ne pogađa čovjeka. A šta onda treba da pogađa pitam se od tada. Nalazim povremeno ovakav odgovor: TREBA GAĐATI POJAVE! Međutim, likovi na karikaturama Amara Ajdinovića, najčešće nisu samo pojave, nego pravi, neponovljivi događaji poput pravog genija Safeta Isovića i čudesne, prave kraljice pjesme Emine Zečaj.
Eto, između ostalog i zato volim Amarove karikature koje će vam sigurno izazvati barem osmijeh. A čak i akrap, kad se smije, postaje lijep. Hvala ti, dragi Amare, za izazvane osmijehe i ostani ustrajan u svome plemenitom djelovanju!
Vehid Gunić, Sarajevo, 27. jula 2011.
