Crnogorski pjevač Nedžad Maršić iz podgoričke Stare varoši, a koji već 27 godina živi i radi u Americi, počeo je pjevati davne 175. godine, kao petnaestogodišnjak.
– Pojavio sam se tada na festivalu „Titogradsko proljeće“ i osvojio drugo mjesto. Moji roditelji bili su protiv toga da se bavim muzikom. Željeli su da budem doktor te sam se i upisao u Srednju medicinku školu. Međutim, moje srce htjelo je muziku te sam potajno nastavio da se njom i bavim. Dušu mi je u tim mladim danima uzela sevdalinka. Ljubav prema njoj ulio mi je moj djed koji je toliko volio ovu tradiconalnu bosanskohercegovačku pjesmu da je planirao da se preseli u ovu zemlju. No, porodčni problemi nisu mu to dozvolili – priča Nedžad.
– Međutim, moj avanturistički duh nije mi dao mira te 1990. godine odlazim u Ameriku. Dvije-tri naredne godine tamo sam se intenzivno bavio pjevanjem. No, iako su nastupi bili dobri sredstva koja sam zarađivao nisu ulivala neku sigurnost te sam se latio knjige i počeo sticati nova znanja koja će mi donositi prihode. Dugo mi je trebalo vremena da se vratim u struku gdje sam imao zvanje medicinskog tehničara – iskreno će on.
Nedugo potom uplovio je u menadžerske vode.
– Već 27 godina uspješno radim u firmi koja se bavi izdavanjem, opremanjem i prodajom stanova. Naravno, uporedo sa tim poslom bavim se i muzkom. Sevdalinka je stalno prisutna u mojoj duši. Sa njom se budim, radim, idem na spavanje. Bez sevdalinke ne bih mogao da živim. Posljednjih četiri-pet godina intenzivnje se bavim muzikom. Nema mjesta u Americi gdje nisam nastupio, sreo se s ljudima sa Balkana i sa njima sevdisao. Snimio sam mnogo pjesama koje su postale vrlo slušane. Uvijek sam gledao da te pjesme imaju prizvuk sevdalinke. Iako nisam rođen u Bosni i Hercegovini nekako je volim kao svoju rodnu Crnu Goru. Interpretirajući pjesme sevdalinke nekako se osjećam kao svoj na svome – kazao je Maršić i otkrio koja mu je želja.
– Volio bih da se pojavim na nekom od bosanskohercgovačkih festivala bilo „Bihać“, „Ilidža“ ili neki drugi te da tako zaokružm svoju muzičku priču. Poslovne obaveze spriječile su me da to učnim prošle godine, no ove eto mene u moju drugu domovinu Bosnu i Hercegovinu – rekao je on.
