Bora Drljača je izgubio svoju poslednju bitku. Dugo se borio sa melanonom, u posljednjih par godina imao nekoliko operacija, ali nije uspio da se oporavi.
U intervjuima koje je nedavno dao nadao se da će da poživi bar još dve-tri godine, ali je sada jasno da je bolest bila jača nego što je mislio.
Rođen pod Grmečom
-Ne znam kako ćete bez mene, kako će ovaj svijet bez Bore – rekao je tada u svom šeretskom stilu.
S druge strane, uprkos tom njegovom vedrom duhu koji ga nije napuštao, iskazivao je u tim poslednjim razgovorima i razočarenje prije svega što od dvojice sinova nije dobio unučiće da bi se s njim igrao u dvorištu i kući koje je napravio za njih.
Bora Drljača je rođen je 29. avgusta 1941. godine u Donjoj Suvaji pod Grmečom. Pravo ime mu je Borislav.
-Ja sam ratno polusiroče. Imao sam godinu i po dana kada sam izgubio majku Stoju. Nisam je upamtio, nemam njenih slika, ne znam ni kako je izgledala. Moj otac Branko se poslije rata ponovo oženio. Siromaštvo je odredilo moj životni put, natjeralo me da se borim, pomoglo mi da opstanem i uspijem u životu. Školovao sam se po domovima, u Beogradu upisao fakultet. I volio pjesmu – pričao je o svom odrastanju.
U svojoj bogatoj karijeri objavio je oko 30 albuma, više od 40 singlica, sa ukupno oko 400 pesama, te imao mnoštvo hitova. Neki od njih su: „Nema raja bez rodnoga kraja“, „Ne namiguj na me tuđa ženo“, „Plači mala plači“, „Car ostaje car“, „Alal vera , majstore“, „Pjevaj mi, pjevaj sokole“, „Za ljubav tvoju“, „Sine sine“, „Stari vuk“, „Čovjek sam iz naroda“, „Ko te uze zlato moje“, i brojne druge, posebno one posvećene njegovoj Bosanskoj krajini.
Zemljaci, ponosni na njega, godinama su ga zvali legendom. Može se reći da gotovo da nema žbuna, drveta i ćoška u njegovom rodnom kraju o kojima nije pjevao. Malo ko nije čuo za njegove pjesme s tom tematikom: „Krajišnici gde ćemo na prelo“, “Mala moja iz Bosanske Krupe”, “Nema raja bez svog zavičaja” „Lijepa Krupo“, „Sve djevojke Banjaluke“, „Tjeraj mala stado iza brijega“, „Oj, Prijedore“, “Zbogom moja postojbino“,“Krajišnik sam ja“, “Krajina je moj otac i majka“, “Plači, mala, plači, ost’o sam na Rači”, pa sve do hita iz 2015. godine „Banja Luko pozdravi Krajinu“.
Prvu singl-ploču sa četiri pjesme snimio je za Diskos, potom je jednu singlicu mu izdao PGP RTB, a onda je snimao za Jugoton, da bi se 1971. ponovo vratio u PGP. Afirmiše se na Beogradskom saboru kada nastupa tri godine uzastopno – 1970, 1971. i 1972. Izveo je pjesme „Pozdravljam te“, „Sve za ljubav ja sam dao“ i „Živjeti se mora“. U svojim festivalskim počecima nastupa i na „Ilidži“: 1970. s pjesmom „Ljubav je radost najveća“, a 1971. sa kompozicijom „Zaborav, zaborav“.
Kao neko ko voli pjesmu i druženje išao je na razne manifestacije da pjeva svojim Krajišnicima, kako po Jugoslaviji, tako i po svetu (Australija, Amerika), ali i dalje nije propuštao festivale, kojima je ostao vjeran sve do nekoliko godina pred smrt. Pjevao je i osvajao nagrade na Beogradskom saboru, Ilidži, Mesamu, Moravskim biserima, kao i na Hit paradama i na turnejama Hit ljeta. Stekao je status istaknutog umetnika, a krajem 2011. dobio je Oskara kao pjevač sa najdužim stažom na estradi koji još nastupa, a od Saveza estradno muzičkih umetnika Srbije nagrađen je za životno delo. Kao mlad i uspješan pjevač nastupao je i pred Josipom Brzom Titom u Karađorđevu, a Titova supruga Jovanka je posebno voljela kada je izvodio ličke pjesme…
Poslije 1970-ih i 80-ih godina kada je bio u punoj (pjevačkoj i životnoj) snazi i vrlo omiljen kod publike, popularnost obnavlja krajem 90-ih kada počinje da snima za Grand produkciju. Sa tri albuma snimljena u nizu za ovu kuću (1999, 2002, 2007) najslušanije pesme su bile „Pevaj mala pevaj“, „Ja sam šnajder“,“Oj, Bojana, pitaj Milijanu“, „Car ostaje car“, „Mina“, „Ćeri moje malene“, „Brbljivica“, „Ostariću, preboleti neću“, „Sokolica“…
Uz sve lijepo što mu je donela pjesma, više puta mu je u životu bilo posebno teško, recimo kada su počeli jugoslovenski ratovi, kada je ostao bez supruge Verice, kada je zbog bolesti morao da se operiše…
Iz braka sa pokojnom suprugom Vericom ima dva sina, Vladimira koji je magistrirao menadžment u Parizu, i Branislava koji je diplomirao slikarstvo u Beogradu. Vladimir se oženio ali nema decu, dok je Branislav neoženjen, pa je pjevač, kako smo već naveli, mnogo žalio što nema unučad. Nekoliko godina posle suprugine smrti Bora je počeo da živi sa nevjenčanom suprugom Radom, koja se od 2012. borila sa teškom bolešću, uz veliku Borinu podršku. Ipak, preminula je u decembru 2018. godine. U to vrijeme i on je obolio.
Više bolesti i operacija
Poslije jedne operacije bubrega koju je, kako je govroio, lako prebrodeo, Bora se od 2019. suočio sa drugim bolestima i više operacija. Povremeno je izgledalo kao da se oporavio, dešavalo se da ponovo zapjeva, potom je virus korona i njega, kao i sve, zatvorio u kuću, u samovanje, što je posebno teško podnosio. Razumljivo, ako se zna da je često tvrdio:
-Najveće zadovoljstvo mi je vazda bilo da se družim sa ljudima. Uvijek sam bio narodski čovek, a ne umišljena zvijezda. Najviše sam volio da vidim zadovoljnu publiku.
Bolest ga je, kako je govorio, slomila.
-Volim život i nauživao sam se, ali da poživim još neku godinu, pa nek’ ide sve u božju mater“, rekao je u jednoj od svojih posljednjih izjava za medije.
-Operisao sam bubreg, debelo crijevo, melanom, četiri-pet puta sam išao pod nož. Znam samo da ću biti sahranjen pored moje prve žene. Napravio sam spomenik, nisam stavio sliku., ali sve je završeno – rekao je predosećajući svoj brzi odlazak u večnost.
Samoubistvo supruge Verice
Bez supruge Verice Bora je ostao 2007. godine. Posle jednog neuspješnog pokušaja ubistva, kada je popila šaku tableta, ali je Bora uspeo da je odveze na vrijeme na VMA, drugi put nije bilo pomoći. Kad je ušao u stan, pjevač je zatekao njeno oproštajno pismo: „Mnogo sam se umorila, izvini. Čuvaj mi decu“. Iste sekunde pjevač je pozvao policiju i počeo da je traži. Nedugo zatim policija ju je pronašla mrtvu u parku kod hotela „Jugoslavija“.
-To je mnogo uticalo na decu i mene. Stvarno ne znam iz kog razloga je to uradila. Priznajem, grešio sam milion puta. Išao sam po turnejama, ona je ostajala sama. Meni je to profesija, morao sam po dva-tri mjeseca da budem u Americi. Ne mogu da krivim sebe, to je posao. Radio sam i zarađivao – izjavio je jednom prilikom.
Piše: S.D.