Kemal Malovčić i Sejo Kalač bili su među najraspoloženijim u Bihaću, za vrijeme održavanja festivala narodne muzike.
Oni koji ih dobro poznaju navikli su na njihove šale, posebno kada treba prokomentirati neke zanimljive situacije. Onda to njih dvojica rade na njima svojstven način. Tako su Malovčić i Kalač pratili sve što se dešaval iza kulisa i šaljivo komentirali neke od kolega, ali se i prisjećali anegdota sa zajedničkih putovanja i nastupa.
U jednom momentu Sejo je odglumio da mu je pozlilo. Oni koji su bili u njihovoj blizini pritrčali su misleći da mu je zaista pozlilo, a Kemal „hladan kao stijena", sjedio na stolici i posmatrao kako će reagirati okolina. Jedan od radnika koji se brinuo o tehničkim problemima na festivalu, povisio je ton kada se obratio Kemalu govoreći mu kako može tako mirno da sjedi, dok mu se kolega bori sa životom.
– Ma, pusti ga… sad će on doći sebi – hladno je rekao Malovčić i nastavio „druženje" sa cigaretom.
Mladić ga je gledao u čudu i nekoliko puta rekao: „E Bože sačuvaj čovjeka!".
Tada više ni Sejo nije mogao da izdrži pa se grohotom nasmijao, a uz njega i Kemal kao i još nekoliko pjevača. Oni koji su pritrčali da pomognu Kalaču shvatili su da su se pjevači malo našalili s njima.
