-Moja drugarica je jako siromašna i mnogi se čude zašto se ikako družim s njom. Njeni roditelji su nezaposleni, žive u jednoj trošnoj kući. Nemaju ni TV u kući. Da ne govorim o tome da nekada nemaju šta i da jedu.
Često je pozovem sebi. Napravim joj jelo, dam joj odjeću. Drugi mi govore da se ne trebam družiti sa njom i kako je uopšte smijem zvati sebi, tj. kako se ne brinem da mi neće nešto ukrasti. Ona je moja prijateljica, uvijek je tu za mene i nije mi bitno što nema novca. Ne želim ostalima da se pravdam niti da ih slušam.
Toliko su površni i gledaju samo svoje interese. Znaju mi reći kako me samo iskorištava, ali ja znam da nije tako. To mi je i dokazala. Naime, kada mi je bio rođendan, pozvala sam i nju. Zaista nisam očekivala da mi nešto kupuje. Ostala sam zatečena kada sam vidjela da mi je kupila srebrne naušnice. Njihova cijene ja oko 50 eura.
Skupljala je godinu dana novac kako bi meni kupila poklon. To me zaista dirnulo. Priredila mi je nešto zaista lijepo. Naravno da nije trebala da se toliko troši, pogotovo jer njeni nisu u dobroj finansijskoj situaciji. Ona je ipak odvajala od sebe da mi meni nešto kupila. Iako mi je njeno prijateljstvo mnogo vrijednije od svih tih skupih poklona.