Rođen je 1971.godine u Puli i, kako sam voli reći, od malih nogu se volio oblačiti u žensku odjeću. U početku, njegovom okruženju je to bilo simpatično. Sve su prebacivali na igru i lijepu zabavu. No, vremenom je to prešlo u opsesiju iz koje se nije mogao izvući te je, htio ne htio, kao transvestit zaplovio u gay scenu. Bavio se muzikom i striptiz plesom te na svakom eventu sijao u ulozi dobrog promotora, animatora, voditelja. Znao je, uistinu, prirediti spektakularan šou program. Nakon što se prvi put u jednom italijanskom gay baru, sa još jednim plesačem, pojavio u ženskoj odjeći sve je u njegovom životu počelo drugačije teći.
Miss Balkana
– Moj otkačeni nastup otvorio mi je vrata za nove nastupe i ja sam se, prosto, uživio u takvu ulogu te povratka nazad više nije bilo. Slijedli su potom pozivi za učešće u telvizijskim emisijma, pozivi za razgovore sa novinarima gdje javno govrim o onome šta radim. Jednostavno, obučen u žensku garderobu imitirao sam poznate ličnosti što je nailazilo na dobre reakcije onih koji su bivali na mojim nastupima. Emilija Kokić, Doris Dragović, Severina…samo su bile neke od mojih ljubimica koje sam, na svoj način, „obrađivao". Stigao sam i pred kamere nacionalne televizije gdje sam gostovao u emisiji „Latinica".
– Nako toga uslijedili su pozivi brojnih agencija koje su željele da me angažuju. Obučen u žensku garderobu počeo sam se smiješiti sa jambo plakata. Istina, od tih povremenih poslova i nastupa u Hrvatskoj teško se moglo živjeti. Strah od ogovaranja čaršije bio je veliki. Obzirom da sam u to vrijeme radio kao konobar plašio sam se reakcija gostiju u stilu „Vidi pedera, služi me kafom". Nije bilo druge nego da se, nakon što sam ostavio periku i štikle, opet zaputim u Italiju – kaže kontroverzni Krsto Vučerić iz Hrvatske koji se donedavno predstavljao umjetničkim imenom Lady Kyky.
Kao muškarac ponio si titulu Miss Balkana?
– Nakon dvadesetogodišnje karijere bilo mi je drago ponijeti takvu tittulu. Bilo je to u Beču 2012. godne kada sam na vrlo atraktivnoj manifestaciji izabran za „Miss Balkana". Ovo je jedini izbor na svijetu u kojem muškarci nose minice, a žene brkove. Svako se prijavljuje, u kojoj god želi kategoriji. Konzervativni Balkanci u svojim zemljama ne mogu organizirati sličan izbor, pa se okupljaju u glavnom austrijskom gradu gdje biraju najljepšu, odnosno najljepšeg. Titula mi je pomogla da se nađem na naslovnicama brojnih časopisa – nastavlja on.
No, nikome pa ni njemu u životu ne cvjetaju samo ruže. Sve je počelo drugačije teći nakon što je odlučio da sa drugim muškarcem uđe u bračnu vezu. Sve ono što mu se počelo dešavati govori da proklamovane evropske parole o slobodama različitih vrsta jesu samo pusta farsa. Stvarnost je mnogo, mnogo drugačija.
– Prije dvije i pol godine još sam živjela u Italiji. Na snimanju jedne televizijske emisije u Beogradu počelo se šuškati oko moje veze sa mnogo mlađim dečkom od mene. Te priče nisu bile bez osnova. Uistinu sam bila u takvoj vezi. Zbog njega sam odlučila odustati od svog dotadašnjeg života i uploviti u mirnu bračnu luku. U Beogradu, sa Voislavom Stanojevićem, svojim partnerom, koji je od mene mlađi 24 godine, iznajmljujem stan i polovični Balkanci nas počinju „derati" sa visokim kirijama. No, od moje ušteđevine moglo se pristojno živjeti. Nismo težili nekom luksuzu. Međutim, vlasnica stana kada je saznala ko sam ja i kakva mi je seksualna orijentacija bukvalno nas je izbacila iz stana. Kao stranom državljaninu u Srbiji bilo mi je teško naći neki posao od kojeg bi se mogli izdržavati. Odlučili smo se vratiti u Hrvatsku. Prije polaska u Srbiji nisu nam htjeli dati nkakav dokument da smo u vanbračnj zajednici. Čudno. Prihvataju istospolne brakove a ne žele izdati nikakav dokument o tome.
– Obzirom da nisam u dobrim odnosima sa svojom porodicom u Zagrebu se za pomoć obraćam jednom prijatelju kojeg sam ja, svojvremeno, iz Italije itekako pomagala, donosila mu na poklon mobitele, računare, viski i druge skupocjene poklone. No, i tu se suočavm sa diskriminacijom najgore vrste. Teško mu je padalo što je moj životni saputnik Rom. Malo je činio da nam pomogne. Nema kome se u Hrvatskoj nismo obraćali za pomoć u rješavanju stambenog pitanja, pitanja zapošljavanja i bukvalnog preživljavanja. Uprkos što je Hrvatska članica Europske unije sva su nam vrata bila zatvarana. Uz pomoć jedng drugog poznanika kojem bukvalno ništa nisam učinila u životu uspijevam se vratiti u Beograd kod porodice mog životnog saputnika. Prihvatili su me kao člana svoje porodice. Iz Beograda krećemo ka Njemačkoj. Prijavljujemo se u Azil. I opet novi šok. Meni, kao žitelju Europske unije ne dozvoljavaju da budem u Azilu a mog životnog saputnika prebacuju u drugi grad stotinjak kilometara daleko od mene. On u drugi grad a ja bukvalno na ulicu. Skoro tri mjeseca sam spavala na ulici. Dobri ljudi su mi donosili hranu. Čak ni hrvatski konzulat mi ništa nije pomogao. Nudili su jedino da mi plate putne troškove do Hrvatske ili Italije i da im, nakon što tamo stignem, vratim taj novac. Svašta – priča Kyky Campari.
Nekako sam uspjela doći u kontakt sa svojim životnim saputnikom, nastavlja.
– Od njegove socijalne pomoći od 320 eura za stan smo izdvajali 300 eura. Teško je opisati sav taj pakao vezan za preživljavanje, bez sredstava za život. Nekako se uspijevam zaposliti u restoranu jednog Italijana. No, nije sve ferceralo kako treba. Neredovna plata, rad na crno…Tužbom pokušavam dobiti zarađeni novac od njega. Sa životnim saputnikom prikupljam papire za vjenčanje. I konačno, uspijevamo da se vjenčamo. Zvanično imam vjenčani list koji važi u Hrvatskoj, ali ne i u Srbiji. Uz svoje, moj životni saputnik je htio dodati i moje prezime. No, da je to učinio u Srbiji ne bi mogao regulsati pitanje produžetka važnosti pasoša. No, bez obzira na sve mi smo u sretnom braku i niko nas ne diskriminira.
Na cesti
– Inače, u našem braku ja sam žena. Moj muž me takvom i smatra. Nadam se da ću jednog dana, uz pomoć hormonskih terapija, ženom uistnu i postati. Pokušavam naći novi posao. Teško ide pošto ne znam njemački jezik. Razna hrvatska udruženja malo pomažu građane Hrvatske. Moj životni saputnik pokušava okončati obuku za frizera. Iako smo bukvalno na cesti nekako se snalazimo. Vjerujemo da će za nas stići bolja vremena. Najvžnije je da smo skupa, jedno uz drugo.
Traži bilo kakvu pomoć
O njegovom/njenom životu mogao bi se napraviti dokumentarni film.
– Molim one koji nam mogu pomoći na bilo koji način, novčano, materijalno, nekim radnim mjestom ili bilo sa čim neka mi se jave putem facebooka na profil „Kyky Campari". Sretna sam što sam uspjela pred oltar, u pratnji svog izabranika i kumova, doći u vjenčanici. Vjeujem da će sreća obasjati i sve one koji nam pomognu da nastavmo živjeti svoj san – kaže Kyky Campari.
