U svakom svom javnom istupu, Šućro Šuki Planjanin ponosno ističe da je rođeni Trebinjac. Iako ga je sudbina odvela u bosanskohercegovačku prijestolnicu, Šuki ne zaboravlja svoje Trebinje. Blistavu karijeru započeo je, a gdje drugo, nego u svom rodnom gradu. Ovaj maestro na gitari, kako ga često zovu, svirao je u mnogim grupama, no on izdvaja grupu “Bijele laste”.
– Početak karijere me veže za Srebreno gdje sam jednu ljetnu sezonu svirao sa grupom “Neosi” u kojoj sam relativno kratko vrijeme svirao solo gitaru. Tu me je zapazio muzički orkestar koji su činili Bugari i Mađari, a svirali su džez u hotelu “Libertas” u Dubrovniku. S njima sam nastavio svirati naredne dvije godine – priča Planjanin.
Priznaje da mu se vječita potajna želja ispunila da zasvira kao trubadur i to na Babinom kuku gdje je i postigao status dubrovačke zvijezde. U tom periodu nastupao je diljem dubrovačke rivijere sa mnoštvom ondašnjih muzičara. Sarađivao je i sa Dželom i Ibricom Jusić.
– U to vrijeme sam izdao prvi album pod nazivom “Vječne melodije” za izdavačku kuću “Suzi” iz Zagreba. Pred sama ratna dešavanja, izdao sam album za najjaču jugoslovensku izdavačku kuću “Jugoton” – nastavlja Šuka, kako ga samo zovu prijatelji.
No, zbog svih poznatih dešavanja, Planjanin seli u Berlin i tamo ostaje punih sedam godina gdje svira po raznim barovima i klubovima. Posljednjih 15-tak godina nastanio se u Sarajevu gdje od samog dolaska pronalazi svoje mjesto u najelitnijim muzičkim krugovima. Kada ga je čuo Kemo Monteno, nije krio svoje oduševljenje pa mu je i ponudio saradnju. Od tada i datira njihovo prijateljstvo koje je samo krunisano poslovnom saradnjom.
– S Montenom sam nastupamo dugi niz godina, između ostalog svirali smo po Skandinaviji, svim bivšim jugoslovenskim republikama i imali veliku turneju po SAD-u i Kanadi kada je sa nama nastupao i brat Tome Zdravkovića, Novica.
U Sarajevu Šuki snima fantastičan album, treći po redu, pod nazivom “Šta je to žena” za diskografsku kuću “Naraton”. Sa tog albuma izdvojila su se četiri velika hita koja su ga proslavila, među kojima je i duet sa Enesom Begovićem. Njegov rad prati i mnoštvo nagrada, nekoliko bh. muzičkih Oskara za duet sa Enesom, pa za muzičara godine, te za pop singl godine.
– Uzeo sam učešće i na nekoliko festivala te postizao veoma uspješne rezultate. Davne 1972. godine na festivalu “Mladi pjevaju proljeću” osvojio sam treće mjesto, na Goraždanskom festivalu 2005. osvojio sam drugo mjesto… Dobio sam i međunarodno priznanje za doprinos muzičkom stvaralaštvu 2005. god, pa nagradu MPX hit godine za pjesmu “Samo noćas ne idi”, zlatnu plaketu za specijalno priznanje za unaprijeđenje muzičkog stvaralaštva i mnogo, mnogo drugih priznanja – ističe Planjanin.
Šuki je redovan član raznih žirija za festivale u BiH, sve više je tražen kao kompozitor i aranžer. Komponovao je za Hanku Paldum, Amelu Zuković, Ferida Avdića, Semira Cerića Koketa, Enesa Begovića… uradio je pjesmu sa “Mostarskim kišama”, sarađivao je sa Mišom Marićem, Perom Zubcem, Radetom Šerbedžijom.
Svoje znanje prenio je i na sina Emira koji već pohađa muzičku školu i odlično svira gitaru. Tako da se loza Planjanina, što se tiče muzike, nastavlja jer Emir će, kažu, zasigurno krenuti očevim stopama. Šuki nam kroz smijeh reče kako u njemu još ima “kuveta” te obećao da će svoju publiku i dalje častiti dobrim i kvalitetnim pjesmama, ali i živom svirkom koju redovno “upražnjava”.
