Imala sam 22 godine, cijela je priča uključivala standardno pojavljivanje u bikinijima i visokim petama, a taj je izbor za miss organizovala ex-jugoslavenska zajednica u Melbourneu, u Australiji. Nije bilo televizijskog prijenosa, kao kod velikog američkog takmičenja, no “svi” su bili tamo. Roditelji, svi naši zajednički prijatelji, naš porodični zubar.
Sasvim dovoljno da vas obuzme tjeskoba i da vam kroz tijelo prođu žmarci jer vas detaljno prosuđuju oni za koje nikako ne želite da vas vide u bikiniju, piše za New York Times Sofija Stefanovic koja je napisala i memoare imena “Miss Ex-Yugoslavia” o tome kako se senzibilno dijete imigranata iz Beograda prilagođava Australiji i postaje umjetnica, prenosi Express.hr.
Pobjednica izbora dobiti će avionsku kartu “natrag doma”, u koji god dio nekadašnje Jugoslavije želi. Većina se i takmičila radi karte, a neke su naprosto prisilili roditelji. Bilo je i djevojaka kojima je zaista odgovaralo da ih se ocjenjuje prema izgledu na kojeg su bile jako ponosne. Ja sam se pak prijavila jer sam sanjala o filmskoj karijeri, i ostvarenje tog sna vidjela sam u tome da snimim cijeli događaj “iznutra”. No, u jednom me trenutku pojeo strah od bikini djela takmičenja, stvarne verzije onog sna kada ste odjedanput goli i svi vas gledaju.
Bizaran je i čudan osjećaj kada vas kao tako mladu djevojku tretiraju kao objekt i posmatraju kao “komad mesa”, no Miss Ex-Yugoslavia imala je jednako bizarnu političko-imigrantsku pozadinu. Sve su takmičarke porijeklom iz jedne od država koje su do 1990-ih godina činile Jugoslaviju, a onda se raspale u krvi. Iako su ratovi poharali naše domovine većina je ex-jugoslavena, barem ovdje, bila u prijateljskim odnosima, te se i dalje družilo i živjelo pod motom (nekadašnje) Jugoslavije – bratstvo i jedinstvo.
Čak i iza kulisa mi djevojke bile smo kao jedno, osjećale smo da ratovi nemaju ništa sa nama te da su nas ovdje “dovukli” roditelji. Neki su bježali direktno od nasilja (jedna je takmičarka imala ožiljak od šrapnela na nozi), dok su drugi napustili ruševine država u potrazi za nekim boljim životom. Jedno od pitanja na koje bi morali odgovoriti tokom takmičenja direktno se ticalo naših prošlosti i toga zašto smo tamo, a glasilo je “zašto želiš osvojiti kartu za odlazak kući”? Jedna je djevojka na pitanje “koja je tvoja najveća želja” izrazila tugu zbog neprežaljenog raspada Jugoslavije, a iz publike se čuo glasan aplauz.
Naši su emocionalni roditelji sa suzama pratili naš izlazak u večernjim haljinama, odjeći koju nikada nismo imali priliku nositi u stvarnom životu jer nismo odlazile u kockarnice ili na balove. Yugo klubovi su bili mjesta gdje su se nosile minice i visoke pete. Stariji su članovi društva cvali i pričali o tome kako su “djevojke” prekrasne u usporedbi s anglo-australcima među kojima obitavamo. Divili su se crnoj kosi Crnogorke i visini Hrvatice. Mlađi su muškarci, u kožnim jaknama i sa zalizanom kosom, vikali od oduševljenja i poticali nas kada su na red došli bikiniji.
Kako je koja djevojka izlazila na pozornicu ostatak bi je zagrlio i poželio sreću. Tamo smo pak morale “pregrmjeti” da cijela sala bulji u svaki dio našeg tijela i odobravajući urla, dok su sudije revno pisali bilješke. Meni je pak bilo beskrajno drago što je šminkerica malim kistićem prekrila strije na mojoj zadnjici, i nadala sam se da je višesedmična rigorozna dijeta urodila plodom, iako sam bila i više nego svjesna svojih drhtavih bedara dok sam koračala pistom. Što su gledaoci vidjeli u nama dok smo paradirali?
Ponekada mislim da nisu samo posmatrali naše grudi i noge, već su željeli nešto drugo, memento na ono što su izgubili, podsjetnik da imaju radi čega biti ponosni i želju da pronađu kraljicu među imigrantskom omladinom. Bikini dio takmičenja nije bio važan za taj osjećaj, iako je za vrijeme njega publika uvjerljivo najglasnije vikala, a ja sam priželjkivala da taj dio nismo morali odraditi.
Da li i Miss America izbor čini Amerikance ponosnima na njihovu zemlju i sve što ona može ponuditi? Čini li im se domovina u tom trenutku čista, poštena i puna nade, utjelovljena u mladoj i krasnoj djevojci. I je li čitava stvar manje jeziva i ljigava sada kada su donesena pravila kako kultni bikini segment više neće biti prikazivan tokom takmičenja. Ja nisam bila pobjednica Ex-Yugoslavije, možda se strije ipak nisu mogle sakriti. Sudije su uveli novu kategoriju i proglasili me – Miss karaktera.
Tada se to činila kao loše sakrivena uvreda, biti nagrađen za “karakter” među plejadom djevojaka u bikinijima. No sada kada bikinija barem u Miss America više nema rađa se novi put za sve nas cinične djevojke sa strijama da dođemo u središte pažnje i projekciju svojih snova i nada uperimo u sasvim odjevenu kraljicu.
