Dokumentarni film Scream For Me Sarajevo o posjeti i koncertu pjevača Iron Maidena Brucea Dickinsona ratnom Sarajevu 1994. godine u Sarajevu, uskoro će se pojaviti na DVD-u 29. juna.
Označen kao “priča o nadi u vremenima rata”, priča je o koncertu kojeg je pjevač Bruce Dickinson s pratećim bendom, organizirao u glavnom gradu BiH. Sarajevo je tada proživljavalo najcrnje dane tokom opsade grada.
Njegova autobiografijaWhat Does This Button Do? (Čemu služi ovo dugme?) napokon je prevedena na bosanski jezik.
Dickinson u autobiografiji na jedinstven način otkriva priče o odrastanju u Velikoj Britaniji, naglom usponu benda te o solo karijeri tijekom koje je posjetio ratno Sarajevo. Doživljaje iz Sarajeva Dickinson opisuje na čak devet stranica knjige. “Ono što se dogodilo nije bilo ni približno onome što se trebalo dogoditi. Ono što se dogodilo promijenilo je način na koji gledam na život, smrt, druge ljude – i semafore”, započeo je svoju anegdotu o nastupu u ratnom Sarajevu.
“Skupio sam bend, utovarili smo preko 200 kilograma opreme na 737 i otputili se vojnim čarterom u Split. Avion je bio napola pun vojnicima koji su nas gledali u laganoj nevjerici. Oni su bili plaćeni da srljaju u opasnost, a mi smo išli besplatno. Bila je zima u balkanskim planinama. Za tu sam priliku kupio ruksak. Vojničke čizme sam ionako nosio na koncertima, kao i stari kaput švicarske vojske koji sam imao u videu za pjesmu Tears of a Dragon, a ispod njega sam obukao vojnički prsluk iz doba kada sam bio u teritorijalnoj obrani. Imao sam puno džepova, bilo mi je toplo i ugodno, s time da sam na glavi još imao i vunenu kapu”, opisao je put prema Sarajevu Dickinson.
Kada su došli do Splita odakle su u UN-ovoj opremi trebali odletjeti dalje za Sarajevo. Međutim, tamo ih je dočekao pukovnik koji im je rekao da se moraju vratiti nazad. “U svakom slučaju, nemamo slobodnih
helikoptera i vrijeme je loše. Uz to, UN je saznao za cijelu stvar, a Akashi ne želi uznemiriti Srbe”, rekao im je.
Međutim, Dickinson i bend nisu odustajali. Prišao im je Reutersov kamerman koji im je objasnio da je on Bosanac te da ih može uvesti u grad kroz tajni tunel koji se koristi za dostavu hrane. “Prijatelj sam predsjednika Izetbegovića. Nazovem ga i dobijem dozvolu“, rekao im je. Dečki su odlučili riskirati, ostali su u Splitu.
“‘Možemo ući u Sarajevo – možda’, rekao sam. ‘Postoji tunel. Ako se vratimo, nikada nećemo ući u grad, ali ako ostanemo, možda i uspijemo. U najgorem slučaju, ostajemo ovdje, pijemo jeftino pivo tjedan dana i napravimo koncert ovdje u blizini.’ Zapravo, u najgorem slučaju srpske protuavionske granate ili mine mogle su nas raznijeti na komadiće ili nas je mogao pogoditi snajper. Glasali smo, uz moje obećanje da ako makar jedna osoba odluči ne ići, nitko neće ići, i nitko ga od nas neće zbog toga smatrati manje vrijednim. To sam ozbiljno mislio. Svi su bili za, uključujući i momke koji su bili malo uplašeni. Priznali su da ih je strah, ali su svejedno glasali za”, opisuje Dickinson u autobigrafiji. Među njima je bilo i momaka koji uopšte nisu imali pojma gdje su se zaputili pa tako Bruce piše da je njihov publicist mislio da “ide na Glastonbury festival, ali bez ohlađenog vina Chablisa i velikih šatora”.
Dok su čekali prijevoz za Sarajevo, britanski vojnici su im objasnili kakvo je stanje na terenu. “Situacija nije bila nimalo dobra. Još uvijek čuvam set vojnih karata koje su mi dali kao suvenir”, prisjetio se.
“Serious Road Trip bila je nevladina organizacija koja je organizirala konvoje za pomoć na područjima koja je UN smatrao preopasnima za razmatranje. Imali su prepoznatljivi crveni londonski autobus s kojim su išli na ničiju zemlju tijekom rata na Balkanu i vodili su školu za klaunove za djecu na obje strane. Oni su nas trebali uvesti u ratnu zonu noćnom vožnjom preko Mostara i zatim u planine dok se ne popnemo na moćni Igman. Na vrhu Igmana preuzela bi nas vojska. Na kontrolnoj točki bosanske vojske Bravo jedan trebao nas je dočekati tenk i od tamo nas uvesti u Sarajevo. Takav je bio plan”, piše Dickinson i opisuje da je njihovo vozilo zapravo bio kamion s otvorenom stražnjom stranom – “po jedna klupa sa svake strane i cerada umjesto krova”.
Tenk koji ih je trebao čekati nije stigao jer su ga zaustavili u podnožju brda. “Lokalni bosanski zapovjednik u jednom je tenku pronašao snimatelje kuće NBC što ga je izbacilo iz takta. A to je značilo da smo se trebali sami spustiti u grad, na nišanu srpskih pušaka. Mislite da niko ne bi ubio imbecila? Ovaj imbecil se ne slaže s tim. Skrenuli smo i počeli se spuštati niz uski put. Pogledao sam desno gdje su se nazirale olupine vozila raznijetih na cesti. Počelo me nešto peckati po vratu”, piše Dickinson.
Ono što je vidio kad su stigli u Sarajevo sigurno nikad neće zaboraviti. “Prolazili smo pored poluuništenih kuća, a djeca su među njima jurila kao štakori. Rat je natjerao porodice na čisto preživljavanje, a grad, i vojska, imali su trodnevnu opskrbu hranom i gorivom, pod uslovom da se troši što je najmanje moguće. Grad koji je bio domaćin zimskih Olimpijskih igara 1984. godine uništen je do neprepoznatljivosti. Fasade zgrada su doslovno bile samo fasade jer zgrada nije bilo, ili je cijela građevina izbušena rupama od metaka i granata. Na ulicama je bio razbacan krš, a auti su izgledali kao cjedila sa stotinama rupa od metaka. Da živim sto godina ne bih shvatio što je to bilo u skromnom Renaultu da je prouzročilo oko 200 rupa od metaka”, napisao je.
“Koncert je bio nevjerojatan, žestok i vjerojatno najveći show na svijetu u tom trenutku za publiku i za nas. To što svijet nije znao za njega nije nam bilo važno”, opisao je. O tom “najnevjerojatnijem koncertu svih vremena”, kako ga neki nazivaju snimljen je i film Scream For Me Sarajevo koji uskoro dolazi u kina.
Nakon toga je krenuo novi problem – kako napustiti Sarajevo?
“Letjeli smo u jedinom preostalom helikopteru u stilu filma Apokalipsa danas sa strojnicama s remenima municije koji su virili upereni prema neprijatelju sa svake strane helikoptera. Putovali smo u Land Roverima natrag preko ničije zemlje na cestu oko aerodroma. Trebali smo proći srpsku kontrolnu tačku koju je vodila obožavateljica škole ponašanja Rosa Klebb poznata još kao i “kučka iz pakla”. Na putu, u jarku, prošli smo pored izgorjelog sovjetskog tenka. U još jednom glupom činu hrabrosti, zaustavio sam Land Rover, izišao usred ničije zemlje i napravio ono što bi se danas zvao selfie. ‘Pošteno’, komentirao je vojni vozač. ‘Posljednjeg koji je to napravio su ubili.’
Dobili smo upute da ne buljimo previše u lice kučke iz pakla. Iz daljine je izgledala prilično zgodna, ali iz blizine, vidjelo se da puno šminke skriva ožiljke nastale od ljubljenja ručne bombe. Ako je vjerovati Trevoru, više nije živa, navodno je poginula u zračnom napadu saveznika. Upletena je u ubistva i mučenje mnogobrojnih porodica. Zaustavili smo se pored nje na kontrolnoj tački”, prisjetio se.
“Sarajevo je opasno mjesto. Više se nikad ne vraćajte”, rekla im je “kučka iz pakla”, dok su prolazili kontrolnu točku.
(Express/Index)
