Vrlo česta opaska vezana za muziku naravno je – tematski smo udaljeni od kvaliteta. Plasiraju se smiješni “junaci” iz urbanog i finijeg okruženja. Stičem utisak slušajući sve to da neko tendenciozno pravi provaliju na putu korijena svega što je dobro i naše. Ima dosta istine u tome! Uostalom, zašto bi nas neko, pa hajm'o reći bar četvrt vijeka, zatrpavao tim nekim nakaradnim pjesmama da ne kažem zvukovima.
S druge strane godinama formiraju ukus novonastalih generacija. Nije da se ne nađe i nešto lijepo, ovonarodsko bez prostaštva i kićeraja. I ne bih rekla da zaslužuju pažnju i poštovanje samo oni koji su na estradi decenijama. Ima tu i onih koji su itekako svojim učešćem, svojim pojavljivanjem donijeli nešto dobro. Baš mi pade napamet prvi poratni koncert koji se desio na stadionu “Bilino polje” u Zenici. “Sjargaše” se tada dijasporci, estradnjaci naše drage domovine baš u taj prostor po prvi put. Između ostalih velikih, poznatih i nepoznatih imena došao je i Zeničanin Nihad Fetić Hakala. Čovjek koga do tada nikada nisam vidjela, ali sam u ratnom periodu i netom poslije toga uživala u njegovim pjesmama, u njegovoj interpretaciji.
Na radio stanici čiji sam bila suvlasnik redovno su se vrtile njegove pjesme. I dok je on tog pomenutog dana došao u svoju rodnu Zenicu, na taj koncert, njegove pjesme su presnimili mnogi srbijanski pjevači. Ali, moja priča je drugačija, odnosno nešto drugo sam htjela da kažem. Prišla sam mu i kazala: “Pa, čovječe, valjda je red da dođeš i da se sa mnom upoznaš, a ne da ja tebe tražim”. A on mi je odgovarao sa očima uprtim u publiku, u prepun stadion. “Ma, gledam gdje mi babo sjedi”. Od srca sam se nasmijala i prokomentarisala pa gdje ćeš vidjeti babu od ovoliko ljudi.
A tek kada je izašao na scenu muzičari profesionalci su rekli da ni amater ne bi drhtao od treme kao što je Hakala tada. Pa kako neće njegova Zenica, njegova raja a on prvi put, kao profesionalac, stao pred njih i još pjeva o “željezarinom mirisu dima”. Pjevao i to kako pjevao. Ima on nešto toplo u glasu. Ali nikako da dosegne sam vrh. Ne znam zašto, iako kažu informacije sa terena da dobro radi.
Tada je po prvi put i Semir Cerić Koke došao u stilu zvijezde sa nekoliko hitova nastalih u Intaktu, a u vrijeme našeg ratnog perioda. I Enes i Nihad i Šerif i Elvira koja je po prvi put tada osjetila zasluženu pažnju publike. Pa tek kada je izvela duet sa Tifom… Pokupili su svi narodnjaci, svi do jednog, kao i zabavnjaci i grupe koje su se našle tu, dugotrajan aplauz. Bilo je dosta emocija, suza, uz susrete i pozdrave. Znam da su tada u toj “dolini sjenki” naša srca zajedno u svoj radosti i munuloj tugi uz prisjećanja zadrhtala.
Ovim sam htjela da kažem da u novoj plejadi etradnih predstavnika, od tada pa do sada, ima i onih koje osim poznanika i nekolicine ljudi vole da slušaju i danas mase. Jedan logičan slijed je da se mijenja sve, pa i ta muzika kao nasušna potreba. I nadam se kada sve bude normalno i standardi, i kada bude para i svi mi ne budemo živjeli napeto da će se i te stvari u muzici vratiti na pravi kolosijek, te da će, sa već pomenutim ljudima i još mnogo njih nepomenutih, muzika vratiti kvalitetu sa svojim narodskim predstavnicima.
