Medijski nagovještaj da bi se uskoro mogla okupiti grupa “Seven Up” i otpočeti ponovnu saradnju, uistinu me je obradovala. Pratila sam rad ovog “bojs benda” od samih početaka njihovog postojanja. Te rane poratne ‘93 godine na “Vašem šlageru sezone” solistica im je bila Aida Lindov, a godinu kasnije u njihove redove je došao gimnazijalac Fudo Backović. Ozbiljno su počeli da snimaju i vrlo brzo stekli zvanje najbolje grupe. Sticali su fantastične pozicije jer su svi i Gogi i Lilo i Nedo i Dadi i Fuad izgledali sjajno, još bolje pjevali, plesali, igrali…
Proricana im je dobra karijera, a oni to potvrđivali i grabili dalje i uvjerljivije. Van scene izlazili su na mjesta gdje idu i njihovi vršnjaci, tako se i ponašali. Školovali se i radili. Nisu davali povoda za medijski iskrivljene slike. Sjećam se njihove turneje po Krajini. Pozvao me je njihov tadašnji menadžer Ruždija Metanović jer sam bila jedna od onih predstavnika medija koja ih je ne samo pratila u radu, nego ih podržavala. Pa gotovo sve te godine. Na koncertu u sportskoj dvorani u Sanskom Mostu sve je izgledalo kao “grotlo” jer oni su na sceni izgledali više nego karizmatični, bili kao jedan. Sva njihova muzika i njihovo scensko ponašanje stapalo se sa mnogobrojnim fanovima. Bila je to mala vojska tinejdžera koji su naprosto ludili za njima.
No, ono što sam htjela reći bio je mučni izlazak iz dvorane. Jednostavno, tinejdžerke su ih u tolikoj mjeri opsjedale da su mi u momentima izgledali jadni jer nisu ni sami znali naći izlaz. Proveli su nas kroz neki hodnik, nekako smo se “ukrcali” u kombi i tražili mjesto gdje nas niko ne može naći da bi večerali. I taman kada je vlasnik objekta gdje smo sjeli htio da nas posluži, preko zida čuli smo vrisku stotine ženskih glasova, a uz vrisku su preskakale neki zid i trčale prema objektu. I naravno opet smo istrčali u kombi i tek, ne znam već gdje, uspjeli u miru da sjednemo. Bili smo smiješni sami sebi, naravno. A ja sve te utiske ne mogu da prenesem jer su me neodoljivo podsjećali na situaciju u kojoj se nalaze svjetske poznate dens grupe i zvijezde. Baš tako!
To nije bio prvi put. Takvim scenama sam bila sudionik u bezbroj navrata. U druženju s njima nije mogla nikome promaći ta njihova učtivost, sviju ponaosob i fino vaspitanje. I onda je 2000. godine “planulo” medijsko naglabanje razloga zbog kojeg su se razišli sa već pomenutim menadžerom nakon njihovog gostovanja u Splitu na Severininom koncertu. Jer tu je ispao neki mali nesporazum ili frka. Nevažno, po meni.
Nedugo, potom menadžersko mjesto zauzeo je Eso Purić. Nakon turneje po Hrvatskoj i uspješnih koncerata gostovali su u Srbiji kada je sav bosansko-hercegovački tisak preplavila informacija da je grupa “Seven Up” posjetila Cecu. Neobjašnjavajući zašto i kako digla se tolika prašina i burne reakcije da su maltene pozivali, u svojim tekstovima, na linč članova ovog benda. A zapravo fotografija Cece sa njima bilo je njeno prvo javno pojavljivanje nakon smrti njenog muža. A razlog posjete bio je na Cecinu molbu i insistiranje da upozna momke koje su tada njena djeca obožavala.
Bilo je kako je bilo! Te godine 2001. u svojim intervjuima Fudo Backović je već najavljivao moguću realizaciju albuma sa Zeletom Lipovačom, što se kasnije i desilo. Pa tako kada se ovih dana najavilo moguće okupljanje “Seven Up-a”, po nepisanom pravilu dočekana je sa kojekakvim komentarima, a svaki od njih se svodi na zaključak – trebaju im novci! A oni svi imaju novaca, svi rade svoj posao i svi imaju svoje životne karijere. A dogovor je, kažu, bio čisto telefonski. Nisu još sjeli za sto pa se dogovorili.
Kod sviju zasigurno postoji ona neizbrisiva ljubav prema muzici kojom su se bavili zajednički 20 godina. Nadam se od srca da će njihov povratak biti poseban jer su oni uistinu takvi. Posebni.
Ovoj generaciji fali nešto novo tipa “Seven Up-a” i ne bih voljela da ovoga puta više volimo i cijenimo tuđe nego domaće.
