Oni koji vole pjesmu. Dobru pjesmu. Čija je cijela aparatura usmjerena na njenu ljepotu i zdušan sjetan poj, vole da slušaju pokojnog Boru Spužića Kvaku. Jer, on je pjevao tako da su svakog morali prolaziti srsi, od glave do pete dok su ga slušali. Nije on bio, aman, neki strašni glasovni virtuoz. Ali imao je nešto u glasu, ne samo prepoznatljivo nego blisko svakoj duši.
Dobro reče jedan moj “glasoviti” kolega novinar: “toliko ga volim slušati da mi se čini, dok ga slušam, da mi se ježe i vrhovi kose na glavi”. Svi su voljeli njegove pjesme “Oj Dunave plavi”, “Na rastanku”, “Kad dođe dan”, “Pođimo u krčmu staru”… Odradio je, kako mi reče jednom, bezbroj koncerata, što samostalnih, što masovnih, što kafane kako je volio reći.
A onda je potkraj 90- tih dobio težak moždani udar. Ostao je sam sa svojom suprugom Rankom u Požarevcu. Slabo ga je ko obilazio. I baš u prolazu kroz Požarevac sa Hankom Paldum svratimo da ga obiđemo. I dok nam se žalio kako je ostao sam, kako nema nigdje nikoga, kako je zaboravljen, jedino kaže nije ga zaboravio Siniša Kajmaković iz bijeljinskog “Renomea” koji mu je pomogao sa avansom i novcem od odštampanih CD-ova sa njegovim pjesmama. Poklonio mi je tada tri CD-a sa 60-ak pjesama. Hvalio je Zoricu i Kemiša i njihovu novčanu pomoć i veli nigdje više nikoga. A na vrata se tada pojavi TV ekipa novinari, reporteri i čitava svita. Nije odolio da im odmah ne prebaci kako su po prvi put došli i to radi Hanke Paldum. Sramota je što ga nisu prije posjetili jer su tu nadomak njegove kuće, naglasi. Nije ih baš nešto posebno postidio.
Obeća mu Hanka tada pomoć. I stvarno skupljala je pare od pjevača i od koga je god stigla za njegovo liječenje. Dovodila ga je čak dva puta u Sarajevo. Boravio je kod nje u kući i vodala ga je po klinikama. No, njegov zdravstveni bilten nije imao nekog pozitivnog pomaka. Bar ne značajnog. Gledala sam ga tako bespomoćnog i bilo mi je žao što tolika zvijezda, što toliko narodnjačko ime i prezime živi tako jadno i oskudno. I sjetih se u momentu, nakon jedne turneje, veli mu jedna kolegica, pjevačica: “Boro, bolan, kako se za tebe lijepe tako dobre cure, a ti brate i ružan i takav kakv jesi (misleći na njegovu fizičku manu koju je nosio od djetinjstva). Pao je, kaže, sa drveta, iščašio kuk, a siromaštvo mu nije dozvolilo roditeljima da ga liječe tako da je ostao sa nogom kraćom 25 centimetara. A on tada otvori torbu, a u njoj svežnjevi novca, pa reče: “E dušo moja, na ovo se one lepe, a ne na mene, ali briga me”.
I stvarno uvijek je uz sebe imao lijepe i stasite djevojke. Takve su bile i sve njegove žene. No, jedina je uz njega ostala Sarajka Ranka koja ga je pazila, kako nam sam tada reče, kao malo vode na dlanu. Ona je, reče nam, najbolji njegov prijatelj i drug i sve u ovim momentima, mada imam kćerku tu u dvorištu. Preminuo je 2002. godine. Nisam otišla na sprovod, ali sam sa Hankom otišla 40 dana kasnije. Ranka nam ispriča kako je bilo malo ljudi iz muzike na sprovodu, sve je to pričala i grcala kroz suze. I veli još me je njegova kćerka optužila da sam mu ja došla glave, da sam ga ja ubila, ili šta već. Traži imovinu, traži i kuću u kojoj smo mi živjeli. To nije bila kuća, to je bio kućerak jer je sve, kako nam reče Ranka, kućerine podijelio prethodnim suprugama.
Dugo se nisam čula sa suprugom pokojnog Bore i baš me zanima kako se sva ta ružna nejasnoća oko njegove smrti okončala. No, znam da većina pjevača ne razmišlja o tim posljednjim momentima. No, ono svjetlo što je ostavio iza sebe su njegovi evergrini uz koje će se mnogi veseliti, odagnati tugu i jad, neki i pijančiti i positovjećivati se sa životnim tekstovima njegovih pjesama.
